Davno, desetljećima unazad, kupila sam malu plastičnu jelku, koja mi se nije dopala, pa je dobro umotana i gotovo zaboravljena, završila na tavanu stare kuće na selu. Slijedilo je mnogo novih godina sa pravim, velikim jelkama, koje sam sretna poput djeteta, svake godine kitila skupa sa svojom obitelji.
A onda, jednoga jutra život je stao u smrti. I ja sam ostala u smrti, iako živa. Nestala je netragom sva radost, ostala su samo sjećanja koja bole. Godinama nisam mogla gledati čak niti tuđe okićene jelke, jer radost nije stanovala u mojem domu. Tko bi uopće poželio dočekati Novu godinu u kući tuge? I nije…..sve do ove posljednje, Nove 2011.
Dolazi moja mala unučica, koja želi kititi jelku! Strašno! Što ću sad? Pa to je Bogohuljenje, jer ovdje stanuje smrt, odzvanja mojim mislima. Koliko god je voljela, ne mogu glumiti sreću koje nema, ali popuštam, djelomično, jer dijete ima pravo na radost. Nisam kupila jelku, to ne, nikad više, mislila sam. Otišla sam u staru kuću i pronašla onu malu, plastičnu jelku. Kad već moram, neka to bude dosta, mislila sam.
Na Badnju večer bile smo same i okitile jelkicu starim, čak i polomljenim ukrasima. Sa svakim ukrasom stavljenim na jelku, lomila sam se, skrivala suze, a moja mala unučica, ushićeno je klicala „prekrasno, krasno, prekrasno, krasno…“
Nikad nisam imala skromniju jelku, ali ona je klicala „prekrasno, krasno, prekrasno, krasno…..“. Tako je malo trebalo da malenu preplavi sreća, jer je skromna, draga, dobra…baš kao i onaj na koga je nalik, a kojega više nema. Ili se samo ne možemo više vidjeti? Kako god bilo, nenadano, dogodilo se čudo, jer njena sreća kao da je nadjačala moju tugu, njena sreća otvorila je moje srce, moju dušu i moje oči, vratila me među žive. I ne želim više umrijeti, želim živjeti i gledati život, dragi život kako se nastavlja s njom.
Hvala Bogu na ovom daru ….krasnom, prekrasnom.
Baka Batanona
(FOTO: Ilustracija, www.sxc.hu)
