Bio je prekrasan, sunčan dan. Ljeto je bilo na pragu. Sunce je sjalo vani, ali i u našem domu i u našim srcima. U obitelj je stigao novi član, naša mala princeza. Velika seka i braco grlili su malu seku, a soba je bila ispunjena veselim dječjim glasovima. Suprug me zagrlio, pogledao naše troje dječice i rekao rečenicu koju nikada neću zaboraviti: ” Ovo je naše najveće blago!” Oboje smo osjećali da su nam se ispunili naši najveći snovi o prekrasnoj obitelji i zajedništvu. Bio je to najsretniji dan u našem životu, a sutra…sutra je sve nestalo.
Promatrala sam svoga četvorogodišnjeg sina, a moje majčinsko srce osjećalo je da nešto nije uredu. Svoje strahove povjerila sam suprugu i on ga je odveo u lokalnu bolnicu. Tada je sve krenulo. Odlazak u Zagreb, doktor do doktora, pregled do pregleda i strah, veliki strah.
Uz sve to naša obitelj morala se razdvojiti. Suprug je svakodnevno putovao da bi bio sa sinom, a ja sam kod kuće bila sa curama jer zbog tek rođene bebe nisam mogla nikuda. Strašno me boljela ta odvojenost od mog malog heroja, koji je sve to hrabro podnosio, a ja …ja sam tonula sve dublje i dublje.
Zamislite koliko je boli u srcu majke, koja danima nije vidjela svoje dijete, ni zagrlila, ni poljubila, ni uzela na krilo i pomazila. Sve je kulminiralo onaj dan kada sam bebu odvela na redovan pregled pedijatru s mjesec dana. Malenoj se vratila žutica, opće stanje je bilo loše i liječnik ju je poslao na dodatne pretrage. Ne, nisam mogla podnijeti da mi i drugo dijete završi u bolnici.
Taj trenutak u meni je nešta puklo, skupila sam svu preostalu snagu i krenula u borbu za svoju djecu. Sljedećih dana izmjenjivali su se strepnja i nada, suze i tek pokoji osmjeh jer je malenoj bilo bolje, a onda glas doktora koji govori da se hitno ide na liječenje u Njemačku. Nismo se stigli ni upitati kako ćemo to ostvariti, a već su nam pomogli dobri ljudi, neki financijski, a neki lijepom riječju ili pismom, koja su nam davala snagu da sve ovo prebrodimo.
Opet razdvojenost. Suprug i sin odlaze, a mi ostajemo. Potekli su potoci suza i ni sama ne znam odakle više. Njemačka je donjela dobre i loše vijesti, ali to je već neka druga priča.
Svi ovi događaji našu obitelj su učinili još jačom i povezanijom, a ljubav i zajedništvo među nama jače je nego ikad. Uživamo u svakom zajedničkom trenutku, u zagrljaju, u igri, u priči za laku noć, u molitvi, u šetnji i izletu, u vrtićkoj i školskoj priredbi. Ne znamo što nosi sutra, ali smo sigurni da što god to bilo, lijepo ili ružno, mi ćemo to proživjeti zajedno, jer jedno je sigurno – zajedno smo jači!
Ljubica
(FOTO: Ilustracija, sxc.hu)
