Kad sam prije dvije godine napravila test i doznala da sam trudna, moj dečko (današnji suprug) i ja bili smo najsretniji na svijetu, jer je to bila željena beba. Ali odlaskom na kontrolu tlo nam se srušilo pod nogama, kad smo čuli da se plod ne razvija i da je potrebno ga odstraniti. Usljedio je šok i nevjerica…Nakon pola godine odlučili smo ponovno pokušati jer smo zaista htjeli bebu i točno nakon godinu dana, na datum prvog čišćenja ja ostanem trudna.
Pitala sam se dali je to neki Božji znak?..ali ni tu muke ne prestaju. Moj ginekolog nije davao velike šanse da je trudnoća uspješna. Po njegovoj računici, plod je bio već devet tjedana, a jedva se vidio, a po mom računanju to je bilo puno manje. Rekao je da ako na sljedećoj kontroli srce ne zakuca moram opet na čišćenje. Suze nisu prestajale teći, samo sam se pitala zašto baš meni?..ali nisam se predala! Na sljedeću kontrolu došla sam tako samouvjerena da će to maleno srce zakucati i zaista je zakucalo. Naravno, plod je bio manji četiri tjedna od doktorova računanja. Pa valjda ja znam kad sam imala odnose, ali ipak i doktori su ljudi koji griješe.
Ali ni to nije sve..počele su mučnine, povraćanje. Svi su rekli da je to dobar znak. A onda sam i prokrvarila. Dobila sam utrogestan tablete koje sam koristila do petog mjeseca trudnoće i nisam ih više mogla organski podnjeti…potom sam završila na infuzije od izmorenosti organizma i povraćanja.
Moj maleni borac počeo je lupkati i nije se predavao!..a onda mjesec i pol dana prije termina morala sam ostati u bolnici. Dijagnoza: “beba zastoj rasta, posteljica zrela, manjak plodne vode”. Morala sam raditi CTG tri puta na dan, da pratimo otkucaje tog malenog srca. Ali srećom,imala sam super cure u sobi,pa je taj mjesec dana brzo i prošao.
Jedno jutro me moj ginekolog pregledao i rekao “ako želiš, ja sam ujutro dežurni doktor, pa možeš ići roditi ili čekaj svoje trudove, a termin je tek za dvanaest dana”. I naravno, ujutro u šest krenula sam niz dugi hodnik prema rodilištu. Već je tu bilo žena u trudovima koje su lupale šakama o zid, a ja sam se pitala što im je. Usljedilo je klistiranje, drip, bušenje plodove vode, trudovi, bol…
…a onda u 13:05 sestra položi maleno čupavo biće na moja prsa..to je predivan osjećaj koji treba doživjeti jer se riječima jednostavno ne može opisati..
Danas je moj Niko beba od devet mjeseci, koji je jako napredan i puno veći i žilaviji od svojih vršnjaka. Trči u hodalici, pjeva neke svoje nazovimo to pjesme, viče mama i baba, legne s osmijehom, a s osmijehom se i budi i naravno spava s mamom i tatom, jer se jednostavno ne možemo odvojiti od njega. On je naš centar svijeta i nešto najdivnije što nam se dogodilo u životu. Bio je to dug put od devet mjeseci,ali sve se zaboravi kad vidiš kako tvoje dijete napreduje i raste…i prošla bih to sve ponovno!
I zato drage buduće mame, ne predajte se, uvijek postoji nada i bolje sutra. Nekom trudnoća prođe glatko, a neko se dobro namuči, ali za svoje dijete ništa ti nije teško..i na kraju kad vidiš taj osmijeh i pogled koji obara s nogu zar je šta drugo potrebno!!!!
Čuvajte svoje mališane,ljubite ih i pružite im sretno djetinjsvo!!!
Moj Niko Vam svima šalje veliki osmijeh,a ja puno pozdrava i pusu!!!!
Mama Marija i maleni Niko (na fotografiji)
