Mama je plakala, a ja sam gledala kako se suze kotrljaju niz njezino lice. Padale su na maramicu, na odjeću, a neke su se otkotrljale na pod. Zabrinula sam se da će mama izgubiti sve suze ako ovako nastavi, a ona je i dalje plakala.
Bilo je tu previše suza, činilo mi se. Pitala sam je zašto toliko plače, a ona je rekla da je tužna i da joj je potrebno da se isplače. Poljubila sam je, zagrlila i rekla joj da će biti dobro, ali ona je i dalje plakala.
Nisam znala što da učinim, pa sam je dragala po ruci i kosi. Rekla sam joj da ju tješim kao što ona mene tješi i da će sigurno biti sretnija. Jedina stvar koja me zabrinula, kako će mama vratiti te sve suze!? One su otišle na jednu, a mama na drugu stranu, izgubila ih je! Što će učiniti kad joj ponovno zatrebaju!? Gdje će ih pronaći!?
Možda bi ih trebali skupiti i pospremiti da ih imamo kad nam zatrebaju? Kad sam to predložila mami, ona se razvedrila i rekla da će suza uvijek biti dovoljno i da ih nikad ne možemo izgubiti. Rekla je da su također i jako važne za nas i da ih ne trebamo čuvati, ali isto tako ne smijemo se zaboraviti smiješiti.
Piše: Sandra Sabljak
