Gotovo svaku večer čitam svome šestogodišnjem sinu priču koju on izabere. Tako sam mu večeras čitala „Veliku pustolovinu Stuarta Malog“ E. B. Whitea. Naime, mali junak (miš) ove dječje priče ponudio se jednom ravnatelju škole da će održati nastavu jer se ovaj požalio da mu je jedan učitelj otišao na bolovanje. Stuart je nastojao zadržati pažnju djece te je odlučio pristupiti im na pomalo nekonvecionalan način.
Tako su se djeca u razredu počela uključivati na temu što je u životu važno, kako se donose zakoni, zašto i čemu služe. Vjerujem da nema niti jednog učitelja u našoj zemlji koji je raspravljao sa djecom o ovoj zaista „zahvalnoj“ temi i na način koji je uspio ovaj neobični mali učitelj.
Pomislila sam kako bi možda stopa maloljetničke delikvencije bila manja da u našim školama postoji edukacija djece o tome zašto i kako se donose zakoni, zašto su potrebni te zašto ih treba poštivati. No, pored ove zanimljive konstatacije, veći dojam na mene je večeras ostavila rečenica lika ove dječje knjige – jednog dječaka koji je nastojao dati odgovor na Stuartovo pitanje o tome što je u životu važno: „Zraka sunca nakon tmurnog poslijepodneva, malo glazbe i miris bebina vrata ako je majka drži čistom.“
Zastala sam nakon te rečenice jer me obuzeo sjetan osjećaj. Kako divna rečenica. Kako sam inače osjetljiva na poetične konstrukcije, tako su me i ove riječi koje su tako jednostavno, a tako divno opisale lijepe stvari u životu dirnule ravno u dušu. Neobično je to opisati riječima. Kao da čovjeku na trenutak zadrhti duša.
Ljepota življenja nalazi se u malim jednostavnim stvarima. „Zraka sunca nakon tmurnog poslijepodneva, malo glazbe i miris bebina vrata ako je majka drži čistom.“ Važne stvari!
Moj sin se veselo nasmijao kada je pogledao vedrinu na mome licu. Dobila sam veliku, glasnu pusu: „Mama, baš si lijepa kad se smiješ!“ Jeste li ikada vidjeli ljepotu koju donesu zrake sunca nakon tmurnog poslijepodneva? Kako divan prizor. Nakon kiše sve je nekako čisto, zrak je lakši, obrisi kuća i drveća su nekako jasniji, mirisi su intenzivniji, kao da se nagovješta neko novo razdoblje, kao da te priroda u tom svom sjaju vuče da obratiš pozornost na nju… da ju primjetiš, kako je divna, očaravujuća, sveživotna. Možda… da se podsjetiš kako ti je potrebna i neprocjenjiva.
Potrebna nam je i glazba. Tolike su već studije napisane kako glazba ima važan utjecaj na čovjekov život (pa čak i na biljke i životinje). Malo glazbe može učiniti čuda. Čula sam da Mozartove simfonije puštaju nedonošenoj djeci u inkubatorima jer je dokazano da potiču razvoj moždanih stanica. Neke izdavačke kuće već odavno promoviraju glazbene kompilacije namijenjene „djeci za miran san“, „za meditaciju“,… Ja sam sigurna da u mom životu glazba ima veliku ulogu. Ugodni zvuci pred san ili ujutro doista osvježavaju….
„Miris bebina vrata ako je majka drži čistom.“… Kada bi ljudi koji su odlučili ne imati djecu, znali kakav je osjećaj zagrliti svoju bebu i osjetiti njen miris, mislim da bi se istog trena bacili na iskorištavanje svoje reproduktivne sposobnosti (?). Ja mogu reći samo jedno – kada prislonim lice na maleni vratić moje kćerkice: trans! Neopisivo, iako ja volim reći: „miris anđela“. Smiješno, ali nema niti jedne stvari na ovom svijetu s kojom bih mogla usporediti taj miris, taj osjećaj, taj čudesan doživljaj ljubavi. Znam samo da mi pruža neopisivu radost postojanja.
Eto, katkada jednostavne stvari, poput čitanja večernje priče djetetu, mogu činiti čuda u našim dušama. Ljudi otvorena srca mogu davati i primati ljubav na svakojake načine. Život je čudesan samo ako malo dublje zavirimo u ono što nam svakodnevno nosi. Uz moju djecu osjećam još više postojanost života. Sretna sam što pronalazim ljepotu življenja u malim stvarima.
Autorica: mama Ines Perić iz Osijeka
