Moje ime je Elizabeta. Imam 31 godinu, a suprug Denis 39 godina. U braku smo već deset godina. Imamo dvoje vlastite djece od 7 i 9 godina, te dvoje prekrasne udomljene djece starosti 5 i 14 godina. Velika smo obitelj i svaki dan nam je ispunjen 24 sata. Na udomiteljstvo smo se odlučili zato što smo se zavjetovali da ćemo dok smo živi pomagati djeci, jer smo sretni što je naše dijete jedva preživjelo porod (ostao je bez kisika, reanimiran).
Svako dijete je individua, potrebno mu je adekvatno pristupiti i razumjeti ga. Kada smo postali udomitelji nismo znali što nas čeka. Ponekad je čovjeku teško s vlastitom djecom, a kamoli još i sa tuđom, osobito kada ih je više a svi su iz različitih obitelji i drugačijih mentaliteta. Sigurno se pitate, kako se nosimo s time?
Ima dana kada ne znamo što bi, jer jedno od udomljene djece je invalidno dijete koje ne govori i razumije samo najosnovnije. O njemu ću vam i pisati.
Dječak je imao prošle godine četiri godine kada je došao iz jednog našeg doma kod nas na smještaj. Imao je jedva deset kilograma, mršav, neuhranjen, autističan, hiperaktivan, hranjen pretežno Pediasurom na bočicu, krutu hranu nije konzumirao, inkontinentan itd. Dijagnoze su se redale, mi smo krenuli od početka. Gastroenterolog nam je bio prva stanica, a zatim su uslijedili pregledi logopeda, psihologa, nutricioniste, neuropedijatra…
Danas,nakon godinu dana, moramo se pohvaliti da taj mali anđelak jede polukrutu hranu, vozi romobil, ne koristi više flašicu, na upite pokazuje dijelove tijela, zna koliko ima godina, voli kada se od njega traži da nešto pomogne, makar su to stvari “donesi mi maramice ili odnesi nešto u smeće”. I to nas veseli. Jedino nas žalosti što su nas uvjerili da nikada neće progovoriti, jer mu je mozak oštećen.
Nama se nije bilo teško odlučiti uzeti ga iz doma kada smo ga prvi put ugledali. Bio je poseban na svoj način. Nevin i neiskvaren, željan ljubavi i pažnje. Ovo je dokaz da se radom i strpljenjem može puno, ne treba se predati. Ponosni smo jer je u godini dana savladao puno toga. Biti će još puno dana kada ćemo nailaziti na prepreke i porušene mostove, ali mi se nećemo predati.
Vjerujte mi, ponekad se čovjek mora žrtvovati da bi otkrio što su prave vrijednosti te koliko nam vrijedi zdravlje nas samih i naših najmilijih. Djeci nastojimo pružiti sve, putovanja, igru, ali najviše od svega nastojimo im uvijek biti oslonac i najbolji prijatelji kojima se uvijek mogu povjeriti i reći što ih smeta i žalosti.
Svatko od njih je poseban na svoj način i ima svoju životnu priču. Moj savjet je svakome tko može, želi i ima dovoljno ljubavi i strpljenja, neka uzme u svoj dom jedno malo biće i pruži mu bolji i sretniji život kako bi i to dijete pronašlo sreću i svoje mjesto pod suncem. Radosni smo jer smo ovaj tjedan posjetili jednu petogodišnju djevojčicu koja boravi u domu za nezbrinutu djecu i jedva čekamo da slatkica idući tjedan dođe u naš dom.
Nema ništa ljepše nego kad dječji smijeh ispuni obiteljski dom. Život je jedan i želimo ga iskoristiti na najbolji način, a to je pomoći ostavljenoj djeci.
mama Elizabeta
(FOTO: Ilustracija)
