Iako oduvijek obožavam djecu, nekako je u meni stalno prisutan strah da jednog dana neću moći imati vlastitu djecu. Pogotovo nakon jednog posjeta liječnici koja mi je rekla da zbog moje debljine (koja nije tako drastična kako zvuči) nikad neću moći postati majkom.
Izašla sam iz ambulante uplakana, sjela sam na klupu i samo plakala. S 20 godina je to bilo. Sad imam 24 godine, u planu je i svadba, i nemam još uvijek dijete. Ali svu svoju ljubav i pažnju poklanjam djeci: volontirala sam u dječjem domu, a već godinama volontiram u izviđačima gdje sam voditeljica malenima.
Prekrasno mi je s njima. Ponekad je teško, ponekad pomislim kako mi je dosta svega toga, znaju me jako naljutiti, ne toliko maleni koliko njihovi roditelji, jer roditelji su odgovorni, a onda i ja…
Iako je jako teško ponekad raditi s djecom, meni je to iznimna čast i zadovoljstvo. I uvijek kad se vratim kući nakon našeg izviđačkog sastanka – osjećam neku toplinu i sreću u srcu… Ma to su djeca! Jedva čekaam da jedno svoje primim u ruke… to preslatko malo biće… i prije par godina, još dok sam bila srednjoškolka, pročitala sam sve moguće zakone o posvajanju djece i obećala sam samoj sebi kako ću jednog dana posvojiti barem jedno dijete. Kako ću uljepšati život barem jednom prekrasnom biću…
Volim ih, stvarno ih volim… I da mi se ne znam što dogodi, da sam najtužnija na svijetu – dajte mi dijete u ruke, i ja ću biti sretna…osmijeh će mi se vratiti na lice… dijete je svemoguće, vjerujte mi…
Buduća mama Tamara
(FOTO: Ilustracija)
