Jako me to muči, jer na jesen kreće u prvi razred. Bojim se kako će se te njegove plačljive reakcije odraziti na odnos ostale djece s njim. Svi će ga zadirkivati, smijati se... A to će ga još više rasplakati. Evo iznosim Vam jednu situaciju kad je prvi put prije godinu dana išao na nogometni trening. Jako obožava igrati nogomet i želio je na svoj 5. rođendan krenuti na trening. Sve je bilo super i bio je sretan kad je trener sa svakim od njih posebno radio određene vježbe. Kad ih je pustio da pod kraj treninga igraju nogomet, moje dijete je nasred dvorane stalo i počelo plakati. Tata je otišao po njega i kad smo ga pitali zašto plače, on je odgovorio: "Kad oni igraju kao da mene nema, nitko mi ne želi dodati loptu!". Nogomet djece te dobi izgleda: gdje je lopta tu su svi i tko uspije izvući loptu iz te gužve, njegova je. Njega više nikad nismo uspjeli nagovoriti da ide na trening, iako nogomet strašno obožava. Sljedeći problem je noćno mokrenje u krevet. On toliko čvrsto spava da ne osjeti kad treba ići na wc. To kontroliramo donekle tako da nakon 18 sati on više ne pije. Inače je dijete iznimnih sposobnosti: počeo je čitati prije 4. rođendana, zbraja i oduzima dvoznamenkaste i troznamenkaste brojeve već godinu dana, sada smo trenutno zainteresirani za tablicu množenja i dijeljenja, položajem pojedinih država na karti svijeta...Molila bih Vas pomoć oko toga što je strašno emocionalno dijete: što raditi, kako postupati da to meni naizgled bezazleno plakanje prestane, jer će biti problem kad krene u školu. Dobro znamo kako djeca reagiraju na plačljivu djecu, a ne bih željela da bude neprihvaćen u društvu.
Draga mama,
vidim da ste zabrinuti kako će plakanje kao reakcija koju Vaš sin često koristi utjecati na buduće njegove odnose s vršnjacima. Uz to, voljeli biste mu pomoći da uspije uspostaviti kontrolu nad noćnim mokrenjem. Naveli ste da je on jako emocionalno dijete i u tome se vjerojatno krije razlog zašto Vaš sinčić reagira često plakanjem. Naime, svaki plač djeteta šalje nam neku poruku, a kako bismo mogli pomoći djetetu važno je razumjeti zašto uopće plače. Senzibilnost je jedna od dimenzija temperamenta, a temperament je biološki uvjetovan. Dakle, Vaš dječak ne može odabrati da bude manje senzibilan, jedino što može jest da kroz odrastanje nauči kako na različite načine to može izražavati. Više o temperamentu možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/temperament-djeteta-i-roditelja-kako-uskladiti/
Opisali ste situaciju s treningom nogometa pa se na nju mogu konkretno usmjeriti. Što mislite kako se Vaš sin osjećao kada je tada počeo plakati? Možete li prepoznati emociju koju je naglasio tada? Ovakva pitanja i inače Vam mogu biti vodilja u svim situacijama kada se Vaš sin uznemiri ili počne plakati. Važno je razumjeti da u podlozi ponašanja djece najčešće stoje emocije i da se često sama ne znaju nositi s tim emocijama na neki drugi način osim onoga kako ih tada predstavljaju (u slučaju Vašeg sina plakanjem). Bilo bi dobro da mu reflektirate njegove osjećaje, npr. u situaciji s nogometa – „Zbilja te zasmetalo što ti nitko nije dodao loptu. Osjećao si se kao da ne postojiš.“ Pri tome je važan i Vaš tjelesni stav kao i ton glasa – važno je da se uskladite s onim što Vaš sin doživljava – ako je potišten budite nježni, da osjeti da ga razumijete i da je Vama bitno kako se on osjeća. Da osjeća da ga prihvaćate onakvim kakav on jest i da ste mu uvijek voljni pomoći, što će dugoročno biti osnova na kojoj on može razviti osjećaj sigurnosti i podrške koji mu, s obzirom na njegovu senzibilnost, vjerojatno treba. Tek tada kada mu pokažete da ga razumijete i kada se on počne smirivati možete mu normalizirati situaciju onako kako ste naveli da izgleda igra nogometa u njegovoj dobi. To možete na primjer reći ovako: „Nogometna utakmica između djece najčešće se svodi na to da svi trčite prema lopti. Često ne uspiju svi igrači dobiti loptu podjednako puno puta.“ – tu je važno da ne okrivljujete druge suigrače, već da se usmjerite samo na normalizaciju situacije jer Vaš sinčić nema još sposobnosti vidjeti kako je to normalno da tako izgleda utakmica.
Kada kažete da on plače po Vama zbog bezazlenih sitnica, mislite li da i on vidi te sitnice zaista kao nevažne? Često ono što se odraslima čini bezazlena sitnica djeci ipak zbog nekih njihovih razloga jako puno znači. Djeca ponekad i kada znaju da “ne bi trebali” plakati ili da će im se drugi možda rugati, ipak plaču. Što nam samo govori da mu je u tim trenutcima zaista teško. Kao što smo već pretpostavili Vaš dječak je vrlo senzibilan i to je jedna divna osobina koju treba njegovati, ali u nekim situacijama u životu, to može biti otežavajući faktor. Odnosno, ta njegova senzibilnost utječe na to da se rasplače i kada možda ne želi, ali unutarnja napetost ga nadvlada i iziđe van u obliku plača. Bilo kakva posramljivanja ili naredbe da ne smije plakati u ovakvim situacijama mogu samo biti kontraproduktivne. Naime, kada mu je već dovoljno teško da se rasplače i ako na to dobije neku kritiku, opet mu se stvaraju neugodni osjećaji (sram, tuga…) i unutarnja frustracija koju će onda opet, kad tad, ispoljiti kroz plač.
Djetetu treba pomoć i podrška odraslih da nauči na drugi način ispoljavati što ga muči i nositi se s neugodnim emocijama. Uz empatičko reflektiranje njegovih emocija možete mu pomoći i kroz igru tako što ćete figuricama ili plišanim životinjama proigravati situacije u kojima se osjeća nelagodno ili koje mu predstavljaju problem pa počinje plakati (npr. zeku je zasmetalo što mu suigrači ne dodaju češće loptu i sl.) kroz koje mu možete pokazati kako drugačije može reagirati u tim situacijama osim plakanja pa kada se u stvarnom životu suoči s njima da mu ne bi bile nepoznate i preplavljujuće. Kroz sve te postupke dajete mu do znanja da je u redu da ga nešto smeta (ili bilo koja emocija koja se javlja kod njega), a ujedno ga učite kako Vama i ostalima na prihvatljiv način može riješiti ili si olakšati neku nelagodnu situaciju. Svaki puta kada se rasplače treba mu dati do znanja da razumijete da mu je jako teško i da ga nešto muči. Odnosno, više se bavite njegovim stanjem, pružite mu utjehu i pomozite mu da se smiri umjesto da se fokusirate na razlog zašto se plače i da mu objašnjavate o tome. To će mu dugoročno više pomoći da smanji unutarnju napetost I bude psihološki otporniji. Uz sve to uvijek je dobro ohrabrivati dijete. Umjesto pohvala („npr. „Bravo!“, „Kako si pametan!“) bolje je koristiti ohrabrivanje (npr. „Vjerujem da ti možeš!“, „Super, uspio si!“, „Vidim da se stvarno trudiš oko toga!“). Ohrabrivanje se usmjerava na trud i potiče razvoj samokontrole, upornosti i vjere u sebe. Nadalje, vjerujem da Vas zabrinjava što Vaš sin još uvijek mokri u krevet. Važno je da znate da pojava mokrenja u krevet u ovoj dobi i nije toliko rijetka. Ono što niste naveli je li on nekada imao period kada je uspjeo uspostaviti kontrolu mokrenja po noći pa da je onda u nekom trenutku opet počeo mokriti ili nikada nije imao period dulji od 6 mjeseci da ne mokri po noći u krevet. Ovisno o tome, je li primarna ili sekundarna enureza u pitanju, moguća su i različita objašnjenja. U svakom slučaju bilo bi dobro da posjetite njegovog liječnika kako bi se utvrdilo je li razlog fiziološke prirode. Ako se utvrdi da ne postoji neki fiziološki problem zbog kojeg dijete mokri u krevet tada se radi o psihički uvjetovanoj enurezi. Ovaj tip se češće javlja kod senzibilnije djece. Važno je da se djetetu pristupi s puno pažnje i razumijevanja, kako djetetov sram zbog mokrenja po noći ne bi samo dodatno otežao situaciju. Prvi korak bi zato bio da se pomogne djetetu u tome da shvati da to što se dogodilo nije ništa strašno. Ako se iskazuje otvoreno nezadovoljstvo kada ugledate mokru plahtu to kod djeteta može potaknuti osjećaj krivnje i srama. Zato je jako važno imati smireni pristup kojim se dijete neće posramljivati jer dijete nije krivo za to što se događa. U tim situacijama važno je ostati smiren i ne ljutiti se na dijete već mu pomoći kako da ojača samopoštovanje i da nauči kako kontrolirati mokrenje. Uvijek je važno pokazati dječaku da razumijete da mu je teško i neugodno zbog toga što se popiški u krevet. Možete mu reći da nekoj djeci treba više vremena za to i da ste mu i dalje podrška. Više o ovom problemu možete pročitati u ovom odgovoru: https://klinfo.rtl.hr/savjeti/djecak-55-nikad-nije-uspostavio-kontrolu-mjehura-i-jos-uvijek-nocu-mokri-u-krevet/
I za kraj, vidim da se brinete kako će biti kada krene u školu, hoće li ga djeca zadirkivati zbog njegove senzibilnosti, i kako će okolina to prihvatiti… No u ovome trenutku ništa od svega toga se ne događa. U redu je razmišljati o budućnosti, no opterećivanje tim pitanjima samo Vas može udaljiti od toga da u ovome trenutku izgrađujete ok odnos sa svojim djetetom i pokazujete mu da je on ok i važan upravo takav kakav je. Ako se i dogodi neka problematična situacija, kao što je npr. zadirkivanje u školi, s obzirom na to da ste zaista brižna majka, ja vjerujem da ćete na vrijeme i adekvatno odreagirati i zaštititi svoje dijete. Ako ćete imati potrebu nešto dodatno prokomentirati slobodno nam se javite u Centar Proventus. Sretno.