Kako biti sretan? Može li se sreća vježbati? Koja je tajna sreće? Tajna sreće je u tome da tajne nema. Sreća se ne krije. Ona je ovdje i sada. I svima se nudi i svima je dostupna. Pitanje je samo tko je spreman za nju. Sve što trebamo je odlučiti biti zadovoljniji i sretniji. Kako? Za početak je najbolje duboko udahnuti i pogledati na čemu sve možemo biti zahvalni, a što najčešće uzimamo zdravo za gotovo. Postoji jedna divna izreka, a ona glasi: “Tko je zahvalan za malo spreman je primiti puno. Zahvalni ljudi su sretni ljudi.”

I ne, ovo nije naš tajni recept za sreću, već recept dviju zanimljivih dama – Tihane Lipovec Fraculj i Tamare Vučković. A tko su one zapravo? Prijateljice i nastavnice po struci, a po izboru sretne žene koje su odlučile slijediti svoje strasti i dijeliti svoja znanja i pritom učiniti ovaj svijet malo ljepšim mjestom. Prije dvije godine u Hrvatskoj su pokrenule YouTube kanal „Vježbaonica sreće“ na kojem objavljuju meditacije za djecu.

Kako su došle na tu genijalnu ideju? Ideja za prvu dječju meditaciju Tamari je došla upravo u meditaciji. Tamara je odlučila slijediti tu ideju bez ideje i očekivanja kamo će ju to odvesti. Sve što je tada poželjela bilo je snimiti jednu vođenu vježbicu opuštanja za svoga tada šestogodišnjeg sina i na taj način mu pomoći da malo zastane i predahne unutar dana ili da lakše ode na spavanje. I tako je sve krenulo…

Što sve krije “Vježbaonica sreće”, koliko je dječja meditacija zastupljena u Hrvatskoj, kako djecu naučiti da se nose s vlastitim emocijama, razviju samokontrolu, koncentraciju, empatiju te stanuje li sreća u našim srcima Tamara i Tihana otkrivaju u intervjuu za naš portal.

Za početak, objasnite nam pojam dječja meditacija i što ona podrazumijeva?

Pod pojmom meditacije kod nas se još uvijek podrazumijeva svašta iako se danas dobro zna da se radi o znanstveno potvrđenoj tehnici koja ima brojne benefite na psihičko i fizičko zdravlje čovjeka. Dječja meditacija predivna je tehnika za opuštanje nemirnog dječjeg uma. Istraživanja, kao i naša iskustva, pokazuju kako kod djece poboljšava koncentraciju i pažnju, smanjuje agresivnost, pomaže djeci s ADHD-om, ali prije svega pridonosi osjećaju sreće i zadovoljstva.

Koliko je dječja meditacija zastupljena u Hrvatskoj, koliko se o njoj zapravo zna? Ako se ne varam, jedino vi na hrvatskom jeziku objavljujete vježbe opuštanja za djecu?

U Hrvatskoj smo bile prve koje smo pokrenule You Tube kanal “Vježbaonica sreće” s dječjim meditacijama baš zato što ih nije bilo i zato što je dječja meditacija i bilo kakvo dječje opuštanje premalo zastupljeno i vrlo se malo pažnje posvećuje tehnikama koje pomažu djeci da se nose sa svojim emocijama i da se uče dobro osjećati u svojoj koži od najranije dobi. Ipak, danas živimo u predivno doba kada su nam znanja dostupna pa tako tko želi ima puno prilika educirati se. Odlična vijest je da je sličnih edukacija sve više i da naše dječje meditacije više nisu jedine u Hrvatskoj.

Kakve su povratne reakcije roditelja i djece? U Kreativnom centru Košnica na čijem ste čelu sreća se vježba na različitim zanimljivim radionicama.

Reakcije roditelja su prekrasne, ali ono što nas posebno veseli je da su takve i reakcije odgajatelja i učitelja koji su pokušali ovakve vježbice sa svojom djecom. Na našem kanalu već je više od 1000 pretplatitelja i sve su to uglavnom roditelji koji nam nam se javljaju iz čitave regije i dijele s nama dojmove svoje djece. Najdraže nam je kad čujemo da se neko dijete zbog naše meditacije lakše opusti i samo utone u san. Interes roditelja za naše radionice potvrđuje nam da je velika potreba za ovakvim sadržajima. Što se naših predavanja i radionica tiče, tamo se ne bavimo samo dječjim meditacijama, nego i svim ostalim alatima koji pomažu djeci i roditeljima da se osjećaju zadovoljnije. Naše radionice uvijek su vrlo vesele i osim opuštanja, vježbamo fokus pažnju, empatiju, samopouzdanje… Ukratko, vježbamo sreću.

Zaintrigirala nas je radionica “1,2,3 – Udahni sad ti!” Kako učiti djecu da se nose s vlastitim emocijama?

Radionica „1,2,3 – udahni SAD ti“ nastala je upravo iz naše velike želje da djeci pokažemo kako na zabavan način možemo vježbati samokontrolu. Na radionicama radimo razne vježbe kojima potičemo njihovu emocionalnu inteligenciju, samopouzdanje, razvijamo empatiju i vježbamo kako na prihvatljiv način izraziti svoje emocije. Pritom djecu učimo da su sve naše emocije vrijedne, da ne postoje loše i dobre emocije, već da postoji prihvatljiviji i bolji način na koji možemo izraziti neke snažne emocije poput, recimo, ljutnje. Ne možemo dovoljno naglasiti koliko je važno da je i roditelj svjestan snažnog utjecaja na koji njegova samokontrola i način na koji se ponaša i djeluje utječe na djecu. Često možemo čuti roditelje koji svojoj djeci povišenim tonom glasa, a nerijetko i urlajući, govore da se smire. U tom trenutku, dok tako izvan kontrole od djece tražimo da se ponašaju na drugačiji način, mi gubimo njihovo poštovanje, jer od njih tražimo ono što sami ne pokazujemo svojim primjerom. Upravo zato, roditeljima prije ove radionice s djecom, savjetujemo da poslušaju naše predavanje na kojem im govorimo koliko je važno da vježbaju vlastitu samokontrolu.

Rekli ste da je samokontrola vještina kojoj želite podučiti svu djecu. Kako je ona povezana s osjećajem sreće i zadovoljstva?

Samokontrola je jedna od najvažnijih životnih vještina i ona se kroz život razvija i uči. I nama odraslima često je vrlo zahtjevno kontrolirati svoja ponašanja, misli i reakcije, a onda možemo zamisliti kako je to teško našoj djeci. Mi odrasli često pojam discipliniranja koristimo u negativnom smislu i ono nam je postalo sinonim za kažnjavanje djeteta. Učiti djecu obuzdavanju svojih poriva i kontroliranju snažnih osjećaja poput ljutnje, zapravo je predivna prilika da kod djece razvijamo emocionalnu inteligenciju, učimo ih poštivanju sebe i drugih i ostvarivanju dubokih odnosa. Najnovija istraživanja iz područja neuroznanosti govore nam o tome koliku važnost riječi i postupci nas roditelja imaju na djetetov mozak. Upravo se pod utjecajem onoga što mi odrasli govorimo i činimo, djetetov mozak mijenja i gradi proživljavanjem svih tih iskustava. I zamislimo samo da prenesemo sve te divne vještine i sposobnosti na našu djecu i oni to prenesu na svoju djecu, kakav bi to divan utjecaj imalo na naše buduće naraštaje!

Počeli ste održavati i predavanja po školama i vrtićima. Recite nam nešto više o tome, koja je svrha, cilj? Kako su predavanja koncipirana?

Predavanja i radionice koje održavamo po školama i vrtićima imaju jedan cilj – osnažiti učitelje, odgojitelje, stručne suradnike kako bi osvijestili koliko snažan utjecaj imaju na svoje učenike i djecu s kojom rade. Kažu da je ponekad dovoljna samo jedna osoba koja istinski vjeruje u dijete i ono ima šanse za uspjeh čak i ako nije primilo podršku u vlastitoj obitelji. Danas ima mnogo ljudi koji svjedoče svojim životnim primjerom kako su uspjeli u životu, usprkos brojnim obiteljskim teškoćama, jer su imali učitelja ili učiteljicu koji su vjerovali u njih i bodrili ih. Učitelji i odgojitelji često nam govore da su ih naše edukacije dirnule upravo zato što ih podsjećaju zbog čega su odabrali taj plemeniti životni poziv, a što, suočeni s brojnim izazovima svog posla, često zaborave. Spomenuli smo da je pokazivanje vlastitim primjerom najbolji način na koji djeca uče mnoga ponašanja, zato učitelje i odgojitelje potičemo da svojim ponašanjem i samoregulacijom budu primjer djeci s kojom rade. Svjesne smo da se od njih puno toga očekuje i zato im na svojim edukacijama svima od srca zahvalimo što brinu o našoj djeci.

Kako pomoći djeci da razviju samokontrolu, koncentraciju, maštu, empatiju? Ne znam jesam li u krivu, ali čini mi da svega navedenog djeci pomalo nedostaje? Nazaduju li naša djeca i trebamo li ih više usmjeravati?

Teško nam je u jednoj rečenici reći kako razvijati sve ove važne vještine, ali da moramo odabrati dvije riječi – bila bi to prisutnost i primjer. Sve djecu možemo naučiti ako smo zaista prisutni u njihovom životu i ako im to pokazujemo primjerom.  Da bismo to znali, prvo trebamo naučiti biti svjesni i budni u svom životu, a to je vještina. Vještina koja se vježba. Teško je reći nazaduju li naša djeca. Ovisno u perspektivi. Istraživanja pokazuju da im je kognitivna inteligencija u porastu, ali da je emocionalna inteligencija u opadanju. Budući da je upravo emocionalna inteligencija presudnija za uspjeh i osjećaj zadovoljstva, onda bismo mogli reći da nazaduju. Zato i postoji naša „Vježbaonica sreće“ i sigurni smo da će sličnih “vježbaonica” biti sve više. Tako da, zapravo, nema straha.

Primijetili smo da se na vašim radionicama čitaju edukativne slikovnice izdavačke kuće Evenio koje kroz jednostavne priče djecu uče kako prepoznati vlastite emocije i kako se s njima nositi? Koliko terapeutske priče pomažu djetetu spoznati i razumjeti emocije?

Slikovnice izdavačke kuće Evenio naše su omiljene slikovnice jer djecu na blizak način, kroz jednostavnu priču i likove, uče kako se nositi sa svojim emocijama. Uz to svaka slikovnica sadrži i dodatak sa savjetima za roditelje koji im može pomoći da bolje razumiju svoje dijete. Slikovnice rado čitamo svojoj djeci, a vrlo rado ih koristimo i na dramskim radionicama s predškolcima gdje nam problemske situacije iz slikovnica često služe kao osnova za naše male dramske etide. Djeca jako vole ove slikovnice i nerijetko traže da ih se čita iznova i iznova.

Na koji način vi koristite priče kao koristan i zanimljiv alat? Grade li uistinu priče put do srca?

Nas dvije čvrsto vjerujemo u iscjeljujuću moć koju imaju bajke i priče. Omiljena spisateljica nam je Susan Perrow, svjetski poznata pripovjedačica terapeutskih priča. Imali smo čast i sreću upoznati je na seminaru koji je održala prošli vikend u Zagrebu. Duboko vjerujemo da bajke i priče zbog svojih metafora imaju čudesni potencijal i mogu pomoći djeci da se nose s raznim izazovima i općenito razvijaju pozitivne životne vrijednosti. Trenutno pišemo terapeutsku priču za djecu, to nas neizmjerno veseli i nadamo se da ćemo je uskoro objaviti. Priče grade put do srca, ne samo onih malih, već i velikih. Brojni su primjeri odraslih ljudi kojima su priče pomogle u nošenju s nekim životnim izazovima ili traumama. Naravno, ne možemo očekivati uvijek da će priča učiniti čudo, ali i najmanji pomak i pozitivan utjecaj koji priča može unijeti u život pojedinca, značajan je i vrijedan.

I za kraj, stanuje li sreća u našim srcima? Je li sreća zarazna? Možemo li jedni druge “zaraziti” srećom?

Mi vjerujemo da sreća stanuje u srcima i da, ako su srca onih oko nas dovoljno otvorena, mogu se zaraziti srećom koja se prelijeva iz nas samih. To je poput osmijeha ili tople riječi koji uputimo nekom koga susretnemo i ne znajući pokrenemo mali, ali značajni val lijepih misli, riječi i djela, a sve zato jer smo se nekome osmjehnuli i dali mu trenutak svoje prisutne pažnje i ljubavi. Kao što je Majka Terezija jednom predivno rekla: Ne možemo svi činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju.

[PROČITAJTE JOŠ: Evo zašto je važno naučiti djecu da dijele sreću s drugima]