U razredu su se već iskristalizirala djeca koja su dominantnija. U odnosu na vrtić, sada dolaze do izražaje razlike u govoru, zalaganju, ambiciji, isticanju, naravi... To moja curica osjeti, jer mi to svakodnevno prepričava kao negativnost koju doživljava od dominantnije djece, koju ona baš ne voli.
Ona je dijete koje se ne ističe, njen govor je dobar, ne zamuckuje i ne fuflja, ali je vrlo tiha i nema izražajni glas kada priča ili prepričava. Željela je sama ići na školsku sportsku grupu i tu zasada nema rezultata, jer zasad nije sportski tip, ali na njeno negodovanje ne mogu je ispisati. Ona ne želi, već radi nekih prijateljica želi i dalje ići. Virnula sam u njen novi mali dnevnik, pa sam pročitala da joj loše ide u školi i da su joj teški zadaci i da je smetaju bube. Malo me to zabrinjava, jer ne znam što je u njenoj glavi. Vrlo je osjetljiva. Pokušavam doznati razgovorom kako doživljava školu i sebe u njoj. Ali osim umora od jutarnjeg dizanja, malo toga mogu čuti od nje. U školi laže da ima psa i mačku i veliku familiju. Naime nas dvije živimo same. A tata nas rijetko posjećuje. Ja sam žena koja nema samopouzdanja pa joj to ne znam ni pokazati što je i prenijeti. Slaba sam u dosljednosti, kaznama... Bojim se da ne budem loš roditelj u smislu psihe i utjecaja na njenu osobnost. Što mi je činiti ? Hvala. Mama Draga mama,
Očito je da je vaša djevojčica senzibilna, mirnijeg temperamenta i kao takva će naći svoje mjesto pod suncem. Vaš je zadatak prihvatiti je kao takvu. Istina, polaskom u osnovnu školu do izražaja dolaze mnoge razlike među djecom. No to je normalno, i dalje u srednjoj školi biti će biti onih koji su glavni i kasnije na fakultetu, a i još kasnije na radnom mjestu. Ljudi se razlikuju po temperamentu, obiteljskoj anamnezi, iskustvima, emocijama i vaša djevojčica se sada uči komunicirati i s takvim ljudima. U svakom slučaju bolje je da vježbanje počne sada nego da se jednog dana zatekne u situaciji bez iskustva.
Podržite ju da se bavi sportom. To je njena želja i ona uživa u tome. Nisu u životu bitni samo rezultati. Očito da joj je to iz nekog razloga važno i značajno za nju. To može biti druženje s prijateljicama, trener ili trenerica koja ima ok pristup prema djeci ili nešto treće. Zapravo uopće nije bitan razlog, već je bitno da ona to želi.
Što je u njenoj glavi možete saznati samo razgovarajući s njom. Nemojte ju siliti na razgovore zabrinuti što se s njom događa. Stanite, udahnite i pogledajte svoju djevojčicu kao malu osobu za sebe, koja ima puno vrlina i koja se samo trenutno teško snalazi u školi. Tada ju krenite upoznavati (i dalje bez zabrinutosti), pokažite interes za ono što radi, u čemu uživa, što ju zabavlja. Mnogo toga, kada saznate, možete prakticirati s njom. Razgovarajte s njom u neformalnim situacijama, kada odete u kino ili kazalište.
To što laže da ima psa i mačku i veliku obitelj vrlo vjerojatno ukazuje da joj nešto fali. Time nešto poručuje. Možda je usamljena, možda se ne dužite previše s ljudima, možda… Slušajte ju i pitajte ju fali li joj nešto.
S obzirom da kažete da nemate samopouzdanja ja bih vam preporučila da se sami javite nekom stručnjaku (psihologu, psihoterapeutu) u kojeg ćete imati povjerenja i raditi na postizanju osjećaja samopouzdanja. To je definitivno nešto što se može riješiti. Istina je da djeca jako puno uče iz ponašanja roditelja i da morate i sami biti samopouzdani ako želite tome naučiti svoje dijete.
Inače kolegica Tatjana i ja kažemo da je za roditelje najbolje raditi na sebi da bi bili dobri roditelji. Radeći na sebi oni integriraju promjene i onda imaju priliku jednostavno živjeti sa svojim djetetom, učeći ga vlastitim primjerom i životom.
To što ste vi to prepoznali je veliki korak i krupna stvar. Čestitam na tome i želim vam da oživite svoje samopouzdanje te živite punim plućima sa svojom kćerkicom.
Srdačan pozdrav,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener