Sad ona više ne bi da je čuva baka nego bi da je čuvamo ja ili tata. Do sad je samo plakala, ali sad se već i čupa i ne da mi otići. Ako je baka primi histerično viče i nju udara. Nikakvih problema do sad nije bilo, bila sam kod njezine liječnice, ali ništa ne koristi. Uopće ne želi slušati šta joj govorimo i objašnjavamo. Molim pomoć. Mama Lj. Djeci vrlo često pomaže i olakšava odvajanje od roditelja kada se mogu veseliti kasnijoj igri s roditeljem. Dakle, kada ste sami zajedno, dogovorite se sa njom čega bi se mogle zajedno igrati kada se vratite doma. I, naravno, toga se obavezno držite i sve potencijalne dodatne obaveze prolongirajte.
Kada se igrate s njom, zaista budite s njom, slušajte njezine priče, pratite njezinu igru. Pokušajte se osloboditi svih misli koje imate vezane uz obaveze i/ili posao i budite joj ravnopravan suigrač. Na taj način osigurat ćete joj razlog da se nečemu raduje tijekom dana, baš kao što se i mi odrasli možemo radovat popodnevnoj šetnji i odlasku na kavu s prijateljicom.
Vrlo lako je moguće da će početi govorit da se želi igrat cijeli dan samo s Vama i slično, na što joj mirnim, ali odlučnim tonom odgovarajte da razumijete da ona to želi, ali da to nije moguće. Neke stvari u životu dijete mora prihvatiti svidjelo mu se to ili ne jer, u konačnici, nitko je iduće godine neće pitati ide li joj se svaki dan u školu ili ne, a kada bude odrasla, da li joj se ide na posao ili ne.
Verbalizirajte da Vam je žao što morate ići (ukoliko to i osjećate), ali da neke stvari u životu su jednostavno takve. Možete joj ispričati svoj osobni primjer kada Vam se nešto nije dalo učiniti, ali ste svejedno morali. Možete joj dati i primjer kako se svaki dan mora jesti, ići spavati. Pokažite joj to i na primjeru životinja i/ili cvijeća – i psi spavaju, idu van kada se od njih to traži, ne idu u šetnju baš kada oni to žele itd.; cvjetići nekih biljaka se sklope kada nema sunca i sl. Drugim riječima, na mnogo primjera joj pokažite kako svijet i život funkcionira i, naravno, budite strpljivi dok to ne prihvati – nikome nije lako pomiriti se s nečim što mu se ne sviđa, pa tako nije ni djetetu.
Ukoliko je bilo odvajanja od Vas dok je bila mlađa, npr. ako je bila hospitalizirana, a Vi niste boravili s njom u bolnici, razgovarajte o tome da li ju je strah da ćete ju ostaviti, što ona misli da bi se moglo dogoditi. Postoje slikovnice na tu temu, pa joj možete ispričati priče kako bi vidjela da se i drugi boje, ali i da ih mama i tata nikada ne ostavljaju. Pokušajte sve to učiniti što je moguće više indirektno – osobito, neka to ne bude izravan razgovor kada osjećate da ona za to nije spremna. Ponekad pomažu plišane životinje i lutke u savladavanju strahova i tumačenju kako svijet funkcionira – izrečete li sve ove poruke putem životinjica, moguće je da će ih lakše prihvatiti i čuti jer to neće biti „mama“ koja govori već jedan „medo“ ili „lutka“. Nadam se da će Vam ovi savjeti biti od pomoći.
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog