No ja sam dobila priliku da se osamostalim, da idem raditi u grad tri sata udaljen od kuće. Htjela bih probati ali on se svemu protivi, jer smatra da je u obiteljski biznis uložio bezveze i želi da ostanem raditi za njega. A ja stvarno želim ići pokušati negdje raditi i zaraditi vlastiti novac.
Za dva mjeseca bit će 7 godina kako je moja majka umrla. Tada sam imala 13 godina. Mama se borila 10 godina s bolešću. Od kako sam se ja rodila, bolovala je od raka pluća pa joj je prešlo na dojku. Od kad je umrla, moj tata je izgubio živce, stalno se znao derati na mene, govoriti mi da sam glupa, često me znao udariti.
Prije mjesec dana sam mu rekla da moram ići kod doktorice da me naruči na pregled u drugom gradu gdje bi išla sama s autobusom. Bili smo kod susjede s kojom je u vezi i s kojom ima kćer (s kojom sam dobra kao sestra). U hodniku kod njih odigrala se ta epizoda. Na spomen odlaska na pregled, tata se naljutio, derao se na mene i onda me udario u lice, potjerao me kući i onda se kasnije ispričavao.
Stalno, kad bih našla negdje posao, on me sputavao u svemu. Rekao mi je da ću ga otjerati u grob, da zašto mu nisam rekla da bih išla negdje drugdje raditi, jer onda bi umjesto ulaganja te novce stavio u banku i imao za život.
Kad stojim pred njim i kad mi tako nešto govori, meni odmah suze krenu na oči, ne mogu ih zadržati. Ali kad sam u društvu, kad nema njega kraj mene, komunikativna sam sa svima i dobro. Pred njim osjećam stid i počela sam ga se bojati.
Molim vas pomoć, savjet.
Znam da puno pišem, ali nadam se da razumijete.
Odgovor:
Draga čitateljice,
jako mi je žao zbog svega što proživljavaš s tatom. Nitko nas nema pravo udarati, niti vrijeđati. Kada se nekoga počnemo bojati, to znači da ponašanje te osobe spram nas zaista nije ok, da je agresivno. Moj savjet vezano uz agresivno ponašanje tate, jest da se prije svega zaštitiš. Ne znam jesi li mu ikada rekla da nije ok što ti govori ružne stvari, što se dere na tebe, jesi li mu ikada rekla da prestane. Ako jesi, a nije pomoglo, tada postoje službe koje te mogu zaštititi od njegovog agresivnog ponašanja i koje bi trebale reagirati. To su Centar za socijalnu skrb i policija. Možda ti se ova sugestija čini drastična, no vjerujem da svatko treba imati informacije gdje potražiti pomoć ukoliko nas netko (pa i član obitelji) psihički i/ili fizički zlostavlja. Nitko nas nema pravo udarati.
Tvoj tata je možda imao dobre namjere uloživši u obiteljski posao, no ukoliko ti taj posao ne želiš nastaviti, to nije opravdanje za njegovo agresivno ponašanje prema tebi. Je li on spreman na razgovor i kompromis – ne znam. Iz tvog pisma sam stekla dojam da nije te da i na sam spomen tvog odlaska reagira burno. Ako je tvoja želja jaka i zaista želiš pokušati sama, ostanak u obiteljskom biznisu radi tate te vjerojatno neće usrećiti. S druge strane ako odeš od kuće s namjerom da ostvariš svoje želje, postoji velika vjerojatnost da će se tata naljutiti – osim ako je spreman razgovarati s tobom i uvažiti tvoje želje da pokušaš sama. Pitanje koje bi ti postavila jest - koja je opcija za tebe bolja: ostati u obiteljskom biznisu s tatom kojega se bojiš, radeći posao koji ti nije prvi izbor ili otići od kuće i okušati se u onome što ti želiš, riskirajući pri tome (još) lošiji odnos s tatom?
Ako nam strah određuje životni put, najvjerojatnije nećemo postizati svoje ciljeve. I neki ljudi ipak odluče tako. Vode život koji nije skroz nesretan ali nije ni sretan. A postoje i oni koji odluče da neće dozvoliti strahu da upravlja njihovim životom i koji pokušaju. Čak i ako ne postignu što su željeli, sretni su jer su pokušali. Ne pitaju se do kraja života kako bi bilo da su probali. Jer su probali. A neki su i uspjeli.
Što god odlučila, želim ti da uspiješ i da nađeš svoju sreću. Ako ti treba podrška, nemoj se libiti zatražiti pomoć stručnjaka (psihologa, psihoterapeuta).
Sretno!