Problem je u tome što ponekad ostajem i po tri dana na putu. Kad se vratim, Sara se ne želi odvojiti od mene. U parku kad smo nas dvije, Sara se zaigra i odjednom kad podigne glavu, a mene odmah ne vidi počne histerizirati i vikati "mama, mama". Baš se na tom primjeru vidi koliko je preplašena. Nedavno sam je morala ostaviti kod prijateljice (išla sam raditi, a mama nije mogla). Ona je plakala bez prestanka, cijelo to vrijeme dok se nisam vratila. Također sam primijetila da u parku nema neku veliku potrebu igrati se s djecom. Druga prijateljica koja radi u vrtiću mi je rekla da Sara ima jako siromašan vokabular za svoje godine i da je zapela u emocionalnom razdoblju (rekla je ona to puno ljepše, ali tako sam ja to sebi protumačila. Naime rekla je da Sara nema temeljnu sigurnost i da iz tog straha pati njezina socijalizacija). Zabrinuta sam za nju. Istina je da puno radim i Sara je puno vremena s bakom koja je već starija i ne može joj dati ono što bi dobila u vrtiću. ALi prvenstveno me brinu ta njezina "traumatična" iskustva koja ima vezano za odvajanje sa mnom. Voljela bih da krene u neku igraonicu ili vrtić u jutarnjim satima, ali sad više nisam sigurna kako bi se ona tamo priviknula i koliko bi joj trebalo da se adaptira. Voljela bih da mogu imati normalno radno vrijeme, ali trenutno nisam u mogućnosti da biram posao jer ja uzdržavam nas dvije i važno mi je da imam stabilnu plaću, ali opet mi je prije svega važno zdravlje mojeg djeteta. Molim vas neki savjet i pomoć. Hvala puno. S.
Draga mama,
U potpunosti razumijem vaše dvojbe i strahove. Sigurna sam da želite sve najbolje svom djetetu. Kada bi situacija bila idealna vi biste provodili više vremena sa kćerkicom i stvari bi se razvijale na malo drugačiji način. Ali situacija nije idealna; radite na radnom mjestu koje je takvo kakvo je i koje je zahtjevno u smislu dugih smjena. Hajdemo na trenutak stvari sagledati i s druge strane; ako vam smjena traje i po tri dana, vjerujem da je tako i u suprotnome tj. da ste kod kuće tri dana u komadu. Razmislite na trenutak o tome što vam sve dobro donosi posao koji obavljate i koliko toga možete doživjeti i napraviti sa svojom djevojčicom dok ste s njom. Kada spoznate da postoje i prednosti vašeg posla vjerujem da će vam biti lakše podnijeti separaciju od svog djeteta.
Što se tiče malene svako dijete osjeća separacijski strah kada se odvaja od roditelja. To je normalna i poželjna pojava. Bilo bi neobično da ne postoji i da je vašoj djevojčici svejedno jeste li vi s njom ili niste. Njeno ponašanje ukazuje na to da joj je stalo, da vas voli, da vas treba, da ste joj važni, da…Postoji mogućnost da se kod nje razvio pojačani strah zbog toga što se ste vjerojatno rano (od godine dana?) počeli odvajati od nje. Ovdje ću ponoviti - situacija nije idealna (knjiška), ali mnogi ljudi su primorani pristajati na razne kompromise (rad u smjenama, noćni rad, duge smjene, rad izvan mjesta boravka).
Evo nekoliko načina kako možete sebi i njoj olakšati ne-idealnu situaciju: kada provodite vrijeme s njom i kada vas zove (primjer iz parkića) vi joj samo sigurno i jasno dajte do znanja da ste ovdje i da ju čekate te da se nećete mrdnuti nigdje dok se ona igra. Jako je važno da budete iskreni. Da joj kažete kada idete i kada ćete se vratiti. Možete joj nabrojiti neke njene aktivnosti i reći joj da ćete se vratiti kada to prođe (primjerice: ti ćeš se igrati s bakom, pa ćeš papati, pa ćeš spavati…pa tako tri puta i onda će mama doći). Nikada joj nemojte lagati u vezi toga kako biste ju zaštitili. Također nemojte se iskradati prije odlaska, nego se svaki puta pozdravite i izgrlite i izljubite, bez obzira na njenu reakciju. Iskrenošću ćete razvijati bazično povjerenje koje je jako važno i za njen kasniji razvoj.
Možete koristiti igru u objašnjavanju zašto mama ide i slično. To je igra u kojoj ćete pričati o vas dvije, ali kroz simbole. (Primjerice odaberete mamu i njenu kćerkicu - mama medo i mali medić. Mama govori kćerkici da je puno voli i da će se brzo vratiti i da ide nabaviti hranu u šumu. Mali medo je tužan, ali priča završava kada se mama medo vraća i kada su svi opet sretni).
Mogli ste primijetiti da sam u primjeru istakla da je mali medo tužan. To je još jedna važna stvar. Normalno je da je vaša djevojčica tužna i najnormalnije je da joj falite. Stoga joj dopustite da izrazi svoje emocije i pokažite razumijevanje za njih.
Još jedna važna stvar je da živite s njom. Prihvaćanjem situacije da je to vaš posao, takav kakav je, veseleći se susretu s njom, provodeći kvalitetno ono vrijeme kada ste zajedno doprinijeti ćete njenom osjećaju sigurnosti.
Djeca su male pametne glave koje vrlo brzo dokuče da s njihovim roditeljima nešto nije u redu, Hoću reći, ako vi budete ok s vašim životima, velika je vjerojatnost da će biti i ona. Budete li se vi mučili, velika je vjerojatnost da će se mučiti i ona, tj. osjetiti će na nekoj razini brigu koju vi osjećate.
Sve preporuke koje sam navela, ne isključujem mogućnost da to već sada činite, ali ovo je forma jednog odgovora…
I na kraju moja je preporuka da razmislite o njenom upisivanju u vrtić. Vrtić je idealno mjesto za razvijanje socijalnih vještina. Znam da vam je vjerojatno mučno da i ono vrijeme kada ste kod kuće ona bude u vrtiću, ali te dane možete ići po nju ranije, odmah poslije ručka. A ostale dane baka može ići kasnije. Ukoliko se odlučite za takvo što moja je preporuka da pročitate naš članak
I na kraju, važno je da znate da je za dijete bolje provoditi manje kvalitetnog vremena sa svojim roditeljem, nego puno više nekvalitetnog. Stoga igrajte se, trčite, smijte se, veselite se, maskirajte se, crtajte, šarajte, družite se, šećite, plačite, skačite…ima toliko toga što možete raditi dok ste zajedno.
Sretno,
Jelena Vrsaljko, certificirani terapeut igrom, psihoterapeut, NLP trener