Zbog obiteljskog okruženja u kojem živim osjećam se nesretno i paralizirano

Poštovani, imam 24 godine i studentica sam završne godine studija te imam još dva ispita do diplome. Nažalost to nije tako divno i bajno s obzirom da se s posljednjih pet ispita borim više od godinu i pol. Moram napomenuti da sam prije ove završne godine bila uzorna studentica koja je redovno polagala ispite bez nekih većih poteškoća. Naime, moji problemi počinju nakon što sam odslušala posljednju godinu, položila neke završne ispite i vratila se kući, u rodni grad. Na tih pet ispita sam od kuće putovala u grad u kojem sam studirala, a kod kuće sam ih i spremala. Međutim, iako sasvim sigurno sam ja najveći krivac za svoju situaciju, ipak ne mogu se oteti dojmu da moja obiteljska sredina negativno utječe na mene. Jako mi je teško pala selidba natrag, zavoljela sam grad gdje sam studirala, zavoljela sam mir koji sam tamo imala. Tamo sam imala mnogo manje stresa, kao i manje kućanskih i obiteljskih obaveza. Kod kuće sam pokušavala naći načine da bolje organiziram vrijeme i posvetim se učenju, ali mnogo je opstruirajućih faktora, a i ja sam jako osjetljiva i lako sam se dala omesti. Ipak, kako bilo, dva ispita djeluju rješivo, ali s obzirom na vremenski period koji sam kod kuće, pritisak od strane obitelji je strašan. Često se suočavam sa osudama, kritikama, a jako često se i posvađam s ukućanima. Godina dana kod kuće mi je, mogu slobodno reći, najgora godina života. Rijetko imam u nizu nekoliko dana da me netko od članova obitelji nije svojim komentarima povrijedio i rasplakao.

Ono što mi je dodatno zakompliciralo situaciju je to što sam ovog ljeta udomila psa s ulice. U početku sam ga samo povremeno hranila i mazila, ali ubrzo smo se jako zbližili. Iako su bili jako protiv njega, roditelji su mi jednog dana rekli da može ostati kod nas u dvorištu, da se ne moram više kriti dok ga hranim. Ja nesvjesna odgovornosti koju jedno živo biće nosi sa sobom rado sam ga prihvatila, a onda su krenuli problemi. Za suživot psa i ljudi bilo je neophodno mnogo truda da bi ga naučila da ne laje navečer jer je ometao san susjeda, a i mojih roditelja. Također, bilo je potrebno i zbrinuti ga zdravstveno, osigurati mu sigurno i toplo sklonište i posvećivati mu dovoljno pažnje, jer otkako je udomljen ima samo mene za zabavu, igru, druženje, osjećaj sigurnosti, a poznato je da su psi jako društvene životinje. Nisam htjela da on ispašta i da njegovom životu pristupim neodgovorno. Nažalost, ni svjesna nisam bila da sam ujedno pomalo svoj zapostavila. Naravno, situacija bi bila lakša da su mi roditelji dopustili da boravi u kući, ali i uz svo moguće preklinjanje, obašnjavanje moje situacije, čak i nuđenje novca koje sam uspjela skupiti, da mi dopuste da boravi samo u mojoj sobi, od njih sam dobila samo viku, osuđivanje, uvrede…

Pomirila sam se s tim i trudim se da mu pružim sve što je potrebno, sama sam mu kupila kućicu i osigurala da je što toplija, naučila ga da ne laje noću kako nikoga ne bi uznemiravao, sama kupujem hranu, vodim ga veterinaru i brinem o njemu. S obzirom da boravi u jako malenom boksu, ja ga redovito šetam, što nažalost uzima vremena. I svaki put dobijem prijekorne poglede i predbacivanje zbog toga. Trudim se da nitko zbog mog psa ne ispašta, a da ne ispašta ni on. Ipak svi me samo osuđuju zbog njega, govore kako pretjerujem s njim, kako je on bio lutalica i da ga pustim. Što naravno ne mogu i neću. Maštam o danu kada ću završiti fakultet, zaposliti se i odseliti s njim. Ali sad se osjećam zatočenom u situaciji u kojoj sam.

Ono što me nagnalo da vam pišem i što me opet iznova povrijedilo je prodika mog ujaka koji živi u blizini, koji mi je govorio kako mi pas nije ni trebao, govorio mi kako ispada da sam nesposobna da završim fakultet i još usputno vjerojatno i nesvjesno mnogim me komentarima povrijedio i rastužio. Generalno je obiteljska atmosfera u kući jako negativna, moji roditelji su stariji, nervozni, lako planu, istresu se na mene, a naravno i moj položaj daje dodatan povod. Strašno puno rade, pa su kućanski poslovi moja obaveza, iako mi ne kažu da to moram uraditi, ja jednostavno osjećam obavezu, i ne mogu njih nakon tako napornog radnog dana dočekati bez da to obavim i da to oni moraju raditi nakon posla. Naravno, oni to ne cijene i nisu ni svjesni količine posla koju ja obavim. Ja sam jako osjetljiva emotivno, i sve te njihove negativne epizode na mene ostave veliki trag i dugo budem uznemirena zbog toga. Kada se rasplačem zbog njihove vike, oni se dodatno naljute na mene, tvrdeći da pretjerujem i da nemam razloga za to. Svjesna sam da rješenje moje situacije leži u meni samoj, ali toliko sam dugo zatočena u ovoj situaciji bez pomaka, da više i ne vidim izlaz, i iako moji problemi djeluju bezazleno u usporedbi s nekim drugim, težim životnim situacijama, mene to zaista strašno muči, uznemirava i već sam predugo u nekom sivilu. Pa bit ću Vam zahvalna ako ovo pročitate i možda date i neki savjet. Lijep pozdrav.

 

Draga čitateljice,

vrijeme studiranja za mnoge znači selidbu od obiteljskog doma i prvi začetak samostalnog života. U tom periodu samostalnog življenja razvijamo se kao individue odvojene od primarne obitelji i počinjemo konstruirati svoje navike i afinitete.

Međutim, kao i u Vašem slučaju, povremeno je ta samostalnost samo privremena i moramo se, barem na neko vrijeme, ponovno vratiti u obiteljski dom. Ta situacija nerijetko zna biti stresna, kako za samu osobu, tako i za ukućane, jer je svaka strana stvorila svoje navike življenja. Imam dojam kako su godine odvojenog života kod Vas još više osvijestile razlike u funkcioniranju i reagiranju između Vas i Vaše obitelji. Dodatna otegotna okolnost, kao što i sami navodite, jest novi član obitelji – pas kojeg ste udomili.

Veza između životinje i čovjeka može biti iznimno snažna, ali ne doživljavaju je svi na takav način. Vjerujem da bi Vama odvajanje od psa u ovom trenutku bilo preteško i potpuno Vas razumijem u tome. Pohvaljujem što ste Vi zapravo već i riješili veliki broj problema koje je pas stvarao ukućanima i susjedima i samim time pokazujete da ste sposobni riješiti nepredvidive situacije. Stoga pokušajte vidjeti završavanje fakulteta kao jedan od potrebnih koraka da se maknete iz situacije koja je za Vas neugodna i teška (a i za psa koji nije prihvaćen).

Za početak počnite s malim ciljevima, krenite od toga da počnete s učenjem jednog predmeta svaki dan po sat vremena. Ni više, ni manje. Najteže je krenuti i odustajanje najčešće bude posljedica prevelikih zahtjeva. Stoga umjesto da si zadate zadatak „moram završiti fakultet“, zadajte si zadatak „svaki dan ću učiti sat vremena“. Uz to, smatram da je vrlo poželjno da, uz svakodnevne šetnje s psom, imate neko vrijeme samo za sebe i ljubimca kojeg ste zavoljeli, a samim time se i maknete iz neugodne sredine.

Iz Vašeg pisma nisam dobila informacije o Vašim prijateljskim odnosima, ali svakako Vam savjetujem da provodite vrijeme s prijateljima, dijelite svoje brige s njima, umjesto da se sa svime nosite apsolutno sami. Krenite malenim koracima, sustavnim svakodnevnim učenjem koje će u konačnici zaista dovesti i do polaganja ispita, a Vas još jedan korak bliže samostalnosti kojoj težite.

Sretno!