Umorna sam od plaćanja dugova svog oca koji me uznemirava i želi da ga uzdržavam

Poštovana, obraćam Vam se s nadom da ćete svojim savjetom pomoći meni i mojoj obitelji jer stvarno ne znamo više što da radimo. Situacija koju ću vam izložiti iznimno je komplicirana i iscrpljujuća, kako za mene, tako i za moju majku i brata.

Radi se o mom ocu. On sad ima 60 godina. On je još kao mladić bio poprilično neodgovoran, što nam je često znala reći i njegova (sad već pokojna) majka i sestre, iako je on uvijek isticao kako je vrijedan i pošten.

Još od početka braka s mojom majkom počeli su i problemi s njim. On se uvijek nadao nekom iznimno dobro plaćenom poslu i vrijeme je prolazilo, a takav posao se nije dogodio. Nikad nije radio redovan posao i imao normalnu plaću. Izuzetno je tvrdoglav, sklon maštanju (nažalost, vjerujem da je to nasljedna osobina, s obzirom da je moj djed također imao jako bujnu maštu i puno vremena je provodio maštajući i pričajući priče koje nitko nije razumio), jako je osjetljiv na kritike i na iste burno reagira, obično po principu da je napad najbolja obrana. Kad ga se suoči s istinom, počne vrijeđati i negirati činjenice.

Moja majka je ta koja je cijelo vrijeme njihovog braka radila i samo zahvaljujući njoj smo se ja i brat mogli školovati i uopće preživjeti. Moj otac nikada nije cijenio moju majku, često bi je omalovažavao, smatrao je da su poslovi koje je radila preslabo plaćeni i beskorisni. Godine provedene u maštanju ostavile su posljedice pa smo tako ostali bez stana, selili smo se više od deset puta, bili u velikom siromaštvu, ponekad čak i bez struje, a o sramotama koje nam je priređivao bi Vam mogla romane napisati. Prije pet godina moji su se roditelji razveli. Otac je od tada išao nekoliko puta u Njemačku pa se vraćao, otvarao je neke firme koje su samo proizvele nove dugove te je zbog toga ostao i bez zdravstvenog osiguranja. Ja sam u međuvremenu završila fakultet i dobila dobar posao. Nisam bila dugo vremena u kontaktu s njim jer sam bila preumorna od pokušaja bilo kakve normalne komunikacije s njim. Zadnjih nekoliko mjeseci smo u kontaktu. Vjernica sam i želim postupiti ispravno, prema Božjim zapovijedima, ali stvarno više ne znam što da radim.

Od dana kad sam počela raditi pa do danas nadoknađujem dugove i razne zaostatke kojih se puno stvorilo u više od dvadeset godina bijede. Moja plaća jedini je izvor prihoda za moju obitelj. Stvarno mu želim pomoći ali mi je nemoguće plaćati mu stanarinu, hranu i režije te istovremeno uzdržavati sebe, majku i brata, uz sve druge troškove koje život nosi. Pomažem mu koliko mogu, odnesem mu hrane i novca koliko je u mojoj moći. Boli me duša što nakon svega što smo propatili s njim i dalje nemamo mira. Osjećam se loše jer narušava i majčin mir, a toliko joj je potreban, bojim se za njeno zdravlje.

On je čovjek bez krova nad glavom, bez ikakvih primanja i bez zdravstvenog osiguranja. Stalno je u potrazi za ljudima koji će mu posuditi novac i još se nada da će početi raditi neki dobro plaćen posao, iako je u godinama kad bi već mogao biti u mirovini!

Ja stvarno više ne znam kako se ponašati. On od mene traži da podižem kredit i(li) ulazim u minuse kako bih ga uzdržavala. Uporno mi tvrdi, a što je najgore i širi takvu lažnu priču, da smo mi uvijek imali novca i da smo ga napustili jer je na mjesec dana ostao bez novca. Takvu priču priča meni i bratu koji smo cijelo djetinjstvo proveli u siromaštvu! Kad mu kažem da vrlo dobro zna da nije tako bilo, smije mi se u lice. U njegovoj glavi svi su odgovorni za probleme osim njega.

Znam da će me opet zvati i govoriti mi kako će on na ulicu, a ja mu stvarno ne mogu pomoći. Što je najgore, umislio je da imam neke ušteđevine i čini mi se da samo čeka da je potrošim na njega. Nikakva ušteđevina ne postoji i to sam mu jasno više puta rekla ali vidim da mi ne vjeruje. Slomljeni smo i beskrajno umorni od svega, samo želimo živjeti u miru.

Kakav god da jest, ipak nam je otac i žao mi ga je, ne mogu ga samo tako otkačiti a on jednostavno ni u čemu nema mjeru. Puno puta smo ga molili da ode psihologu, optuživao bi nas da ga proglašavamo luđakom te bi odmah odbio takvu molbu. Svi su drugi davno odustali od njega, ali ja i moj brat ne možemo, iako nas izluđuje.

Moje pitanje je kako postupati s takvim osobama, kakav je to poremećaj u njihovoj glavi?

Kako pronaći humano rješenje, a sačuvati razum i zdravlje?

Svjesna sam da sam pred Vas postavila teško pitanje i unaprijed Vam se zahvaljujem na odgovoru!

Ispričavam se na opširnosti u pisanju, nisam mogla kraće objasniti ovu situaciju.

Srdačno vas pozdravljam!

 

Draga čitateljice,

zahvaljujem Vam na opširnoj poruci, preko koje sam ipak donekle mogla dobiti sliku Vašeg oca i funkcioniranja Vaše obitelji. Naravno, dojam koji se dobije preko poruke ne može biti apsolutno vjerodostojna slika realnosti, ali prema Vašim riječima, čini mi se kako ste i Vi i ostali članovi obitelji na mnoge načine pokušali pomoći Vašem ocu. Međutim, svaki pokušaj je na kraju završio jalovo, jer bez obzira na Vaše savjete i molbe, on ponovno učini prema svom zacrtanom planu.

Iako se ponovno ograđujem od davanja konkretnih dijagnoza zbog jasnih razloga, opisana ponašanja često znaju biti dio kliničke slike određenih poremećaja ličnosti. Osobe s navedenim poremećajem (postoji više tipova poremećaja ličnosti, međutim trenutno pišem o općenitim karakteristikama) često imaju fiksne, rigidne načine reagiranja i teško se adaptiraju na vidnu potrebu promjene vlastitog ponašanja. Takvi obrasci ponašanja najčešće dovode do velikih problema u privatnom i poslovnom životu, a okolina osobe vrlo često pati jer ne može doprijeti do osobe, bez obzira koliko pokušavala.

Čini mi se kako ste Vi i Vaš brat upravo primjer okoline koja pati i radi nauštrb sebe i svojih potreba kako bi još jednom pokušali učiniti promjenu. Međutim, ukoliko se osoba sama nije spremna promijeniti, ništa što Vi učinite ne može napraviti promjenu. Jednako kao što nije moguće disati za drugu osobu, nije moguće za nju napraviti nužne promjene. Najviše što možete jest prihvatiti svog oca takvim kakav jest, s pozitivnim i negativnim karakteristikama, ali pritom to ne znači rješavati njegove probleme (ni financijske ni ikakve druge). Kao što Vaši roditelji nisu odgovorni rješavati Vaše financijske probleme (nakon što ste postali punoljetni), tako niste ni Vi odgovorni rješavati njihove.

Jasno mi je kako svojim odgovorom ne mogu riješiti Vaš problem, jer ćete Vi uvijek osjećati odgovornost prema svom ocu, dok on nije spreman sa svoje strane učiniti nikakav korak prema poboljšanju, ali sam Vam makar htjela ukazati na činjenicu da Vi ne možete i ne trebate rješavati njegov problem i da kad odbijete pružiti neki vid pomoći (npr. financijski), nemojte osjećati grižnju savjesti, jer i da mu omogućite svu silinu novca ovog svijeta, vjerojatno bi Vas sutradan zvao i pitao možete li poslati još. Dakle, problem nije u sredstvima koja on traži, nego u njemu samome. Najviše što možete jest uvjetovati mu davanje bilo kakvog vida pomoći samo u slučaju ako on sam zatraži stručnu pomoć.

Nadam se da sam Vam barem donekle pomogla svojim riječima i želim Vam sreću!

Srdačan pozdrav!

Tanja Babić Franjkić

magistra psihologije
Logopedsko-rehabilitacijski centar Blaži

Moji odgovori