Umorna sam od brige oko djeteta, a u suprugu nemam pomoć i podršku

Poštovani, imam velike probleme sa svojom dvogodišnjom kćerkom. Naime, vrištanje i urlanje s moje strane na nju se doslovno događa svaki dan. Postalo mi je odgojena metoda i to traje prilično dugo. Vrištim na nju kada neće jesti, vrištim na nju kada neće spavati do 23 h, vrištim na nju kada trči za mnom u wc, vrištim na nju jer se ne zna igrati 5 minuta sama, pa već trči za mnom u kuhinju i uz vrištanje i plač samo traži da ju nosim. Doslovno mi neda da ručak spremim. Kada popodne spava, ukoliko ustanem iz kreveta, budi se u roku 15 minuta jer osjeti da nisam pored nje. Sve me to frustrira u toj mjeri da nekada nisam sigurna da sam sposobna da budem majka. Imam osjećaj da će radi mene imati strašne posljedice u budućnosti i da neće biti sretna. Milijun puta kažem sebi da to moram presjeći, ali toliko mi se popne na glavu, da jednostavno samo puknem kao vulkan. Kao da sam luda, totalno sam bez živaca.

Je li moguće da patim od postporođajne depresije dvije godine nakon poroda? Može li se ista tek sada pojaviti? Ovo dijete sam dobila nakon 5 godina braka. Jako sam je željela, bila sam nesretna samo kada bih pomislila na činjenicu da možda nikada neću imati dijete. Imala sam dvije bezuspješne umjetne oplodnje, dvije operacije na maternici, jednu na štitnjači.

Kad se rodila sve je bilo ok, slabo je dojila, tako da sam joj davala nadopunu, sve do trećeg mjeseca kada je odbila majčino mlijeko, a polako počela odbijati i formulu. Jednostavno nije htjela piti mlijeko kada je budna, osim kada spava i ne zna što radi, tako da sam je do 8. mjeseca doslovno hranila navečer. Budila se svaka 3,4 sata da joj dam mlijeko, jer je tada jela. Nije znala što radi. Mislila sam da će mi tako mala beba umrijeti od gladi. Kao luđakinja sam ju vozila svaki dan po 3 sata po parkovima, ne bi li se uspavala i onda u parku pripremala flašicu s mlijekom i gurala joj da jede dok se ne probudi. To mi je toliko ružan period u životu, da mi se plače čim se sjetim. Kad je počela kruta hrana, ispočetka je sve bilo ok, međutim zadnju godinu i pol dana je moram siliti da jede. Jede samo uz crtiće, neće krupnije komade, već gnječene, neće žvakati, čak i vrisnem na nju, a tada jedino i jede.

Znam da je ovo totalno pogrešna metoda, milijun puta sam rekla da ću je pustiti da ogladni, kad neće jesti ne mora, međutim ta vam može ne jesti i 10 sati. Jednostavno ne želi ni probati. Tačno imam osjećaj da sam s njenom hranom pogubila živce. Prvo mlijeko dok je bila beba, pa sada ovo. Ako joj dam da sama jede, pojede samo dva zalogaja, ali bi slatko, pizzu jela konstantno. Otežavajuća situacija je da živimo u inozemstvu, muž radi od 7 do 19, nekada i duže, poprilično je pasivan i sve obaveze oko nje padaju na mene. Nitko od moje familije nije ovdje, tako da nemam nikakvu pomoć, osim vrtića u koji je krenula prije 4 mjeseca i u koji radi silnih prehlada više ne ide, nego što ide. Ja je hranim, ja je kupam, ja joj režem nokte, ja je presvlačim, ja je uspavljujem popodne. Muž navečer nema apsolutno nikakvih obaveza oko nje, osim što je zna izvesti u šetnju kad vidi da poludim. On kad je izvede iz kuće, ja spremam, čistim i kuham ručak, a ja kad je izvedem iz kuće, on gleda tv ili spava.

Smatram da je njegov neangažman oko djeteta velikim dijelom razlog mojih frustracija, vrištanja na dijete i ispada bijesa. Ništa mi ne olakšava. Stalno se svađamo, ali on i dalje tjera po svom. Maloprije sam doživjela živčani slom od nje. Do 23 h nije zaspala, kada sam otišla u toalet, nastupila je vriska i histeričan plač od pola sata, jer je ostala sama s ocem. Ustaje iz kreveta i traži me po stanu, a muž ni ne pokušava da je spriječi, jer mu odgovara da je ja uspavljujem po sat vremena, a da se on opušta uz tv. Nije se smirila dok se nisam izvrištala na nju i zaprijetila joj 5 puta da se čitava zgrada od mene orila, tek tada je pobjegla ocu i zaspala, a ja sam otišla u drugu prostoriju.

Ne želi da ju suprug uspavljuje, tragedija je čim se odmaknem od nje, ali opet mislim da je razlog tome što sve obaveze oko nje padaju na moja leđa. I dijete je jednostavno naviknuto da sve oko nje radim ja. Često se svađam sa suprugom, ne mogu se osloniti na njega. Niti zna skuhati, niti očistiti, niti peglati, niti staviti veš u mašinu. Kako ostavim tanjure navečer, tako me zateknu ujutro. Maksimum njegovih obaveza u kući je da baci smeće, a i to vrlo često ne stigne, pa i to ja završavam.

Jednostavno mi se plače kad vidim supruge od mojih kolegica koliko se angažiraju oko kuće, oko djeteta, hrane djecu, uspavljuje djecu, rade sve što od poslova u kući ne stigne žena. Ja doslovno nisam dvije godine izašla sama navečer, ni u kino, ni na piće s prijateljicama, ni na koncert. Moj suprug je.

Jednostavno nemam partnera u svom suprugu. On je dobar čovjek, radi (ja ne radim otkako sam se preselila u inozemstvo, to je već 6 godina). Završila sam sve što se tiče jezika, polaganja razlike ispita, nostrifikacije diplome i kada sam trebala ganjati posao, dogodila se trudnoća koju sam morala čuvati, ali je po mom mišljenju on strašno pasivan i lijen. Puna mi je kapa da nemam ni sat vremena slobodno od nje, jer ide kasno spavati (22h, 22 i 30), pogotovo kako ne ide u vrtić (zbog situacije s corona virusom). Umorna sam i od nje i od supruga.

Ne znam što raditi. Ne znam da li bih trebala i kome se obratiti za pomoć? Možda bi mi pomogla neka terapija? Psiholog, psihijatar? Nekada želimo raditi na drugom djetetu, ali kada se dese ove situacije, jednostavno smatram da mi to ne treba u životu i da ne trebam rađati još djece na koju ću vrištati i urlati, jer je majčinstvo očito nešto što mene jako frustrira. Nažalost. A uvijek sam maštala o obitelji s puno djece, makar troje. Unaprijed hvala na odgovoru.

Odgovor:

Poštovana,

i sami uočavate da je vaša trenutna situacija iznimno frustrirajuća i vjerujem da vam je teško nositi se sa svim problemima koje spominjete.

Vezano za vikanje koje spominjete te i sami navodite da je učestalo i intenzivno, ono uistinu nije primjerena odgojna metoda. Situacije koje opisujete, kada dijete napravi ono što očekujete nakon duljeg i intenzivnog vikanja, zapravo je ponašanje utemeljeno na strahu. Ovako učestalo i intenzivno vikanje predstavlja oblik emocionalnog nasilja. Takvim odgojnim postupcima postižemo samo kratkoročne odgojne učinke i narušavamo odnos s djetetom. Također, djeca u velikoj mjeri uče regulirati vlastite emocionalne reakcije promatrajući okolnu, odnosno uče po modelu. Razumljivo je da u roditeljstvu postoje različite frustrirajuće situacije, ali važno je da uspostavimo kontrolu nad vlastitim ponašanjem jer i dijete najviše uči upravo od nas.

Što se tiče prehrane, djeca obično imaju razvijen osjećaj za glad i sitost i ne treba ih tjerati da jedu ako nisu gladna. Na roditeljima je da organiziraju koju će hranu ponuditi djetetu, kada i u kojim uvjetima. Važno je da dijete bude svjesno da jede kada to čini, kako bi moglo prepoznati znakove gladi i sitosti, ali i osjetiti okus hrane. Također, ako postoji nekoliko namirnica koje dijete ne voli, ne treba inzistirati na tome da ih mora jesti. Svatko od nas ima svoj ukus u prehrani i većina ljudi ima nešto što ne voli jesti. Važno je da dijete jede raznovrsno i da u tijelo unese sve bitne hranjive tvari. Dakle, ako na primjer ne voli špinat, može se ponuditi neko drugo zeleno povrće. Vezano za slatkiše i drugu nezdravu hranu, tu opet roditelji imaju kontrolu kada će i u kojoj mjeri dati djetetu takvu hranu. Na primjer, može se uvesti pravilo da se slatkiš može dobiti samo ako se pojede ručak. Na kraju, potrebno je postaviti realistična očekivanja oko količine hrane koju će dijete pojesti. Ako je težina vašeg djeteta u granicama očekivanog za dob, vjerojatno jede dovoljno.

Vezano za spavanje, ako je odlazak na spavanje tek u 23 sata i to vam ne odgovara, može se pokušati promijeniti nešto u rasporedu ranije tijekom dana. Kada dijete ustaje ujutro? Kada spava popodne? Nedostaje li joj možda zajedničkog vremena s obzirom na to da tata većinu dana radi? Imate li neke zajedničke rituale prije spavanja poput čitanja priče, zajedničkog pranja zubi ili slično? Možete pokušati pomalo (npr. po 15 minuta) pomicati vrijeme odlaska na spavanje, uz navedene primjere rituala. Potrebno je uzeti u obzir da djeca prepoznaju naša emocionalna stanja te će im biti teže zaspati ako je roditelj pokraj njih napet i uznemiren.

Nadalje, važna činjenica je da vaša djevojčica ima tek dvije godine te je u velikoj mjeri ovisna o svojoj okolini i postupcima roditelja. Intenzivan roditeljski stres kakav opisujete utječe na djecu, na njihovo emocionalno stanje i njihovo ponašanje. Za adekvatnu brigu o djetetu, nužno je i da roditelj brine o sebi. Nije realno za očekivati da ćete tijekom čitavog dana biti stalno na raspolaganju, dobro raspoloženi i spremni za igru. Pritisak da to trebate može samo dovesti do frustracije kada ne uspijevate. Bolje je i smislenije izdvojiti neko vrijeme u danu kada ćete se u potpunosti posvetiti djetetu, biti uključeni u igru, maziti se i biti prisutni u interakciji s djetetom, nego da ste cijelo vrijeme djelomično uključeni i iziritirani zahtjevima djeteta kojima ne uspijevate udovoljiti.

Iz vašeg pitanja vidljivo je i da je odnos s partnerom te izostanak roditeljske suradnje, značajan izvor stresa. Svakako bi i za vas oboje i za vašu djevojčicu bilo korisno da nađete neki način kako ravnopravnije podijeliti roditeljske obaveze. Kada iznosimo takva očekivanja u partnerskom odnosu, često se dogodi da dođe do nekonstruktivnog međusobnog optuživanja i zamjeranja, bez postavljanja jasnih očekivanja. Pokušajte u razgovoru sa suprugom jasno iskomunicirati što vam smeta koristeći tako zvane „ja poruke“ – npr. „Ja sam frustrirana kada se ne uključuješ u brigu o djetetu ni kada si doma. Važno mi je da se dogovorimo u koje ćeš vrijeme samo ti biti s njom.“. Izbjegnite duga predavanja i optuživanja te „ti poruke“ i generalizacije poput „uvijek to radiš“, „nikad ne slušaš“, „bezobrazan si“ i slično. Trenutno vi ne radite, a suprug radi, ali možete pokušati dogovoriti jedan dan od 19 sati kada će on preuzeti obaveze poput večernje higijene i uspavljivanja djeteta te neko vrijeme tijekom vikenda.

Na vama je da to vrijeme onda iskoristite za nešto što nije vezao za kućanstvo. Također, na isti način možete dogovoriti da on preuzme neku od kućanskih obaveza. Važno je iskomunicirati da u ovoj dobi dijete najintenzivnije stvara emocionalnu povezanost s roditeljima i privrženost te je važno da oba roditelja budu uključena u brigu o djetetu odnosno da se oslobodi vrijeme za roditeljstvo uz radne obaveze. Tijekom pokušaja dogovora, važno je da nastojite aktivno slušati i uistinu čuti jedno drugo te biti otvoreni za kompromise.

Važno je da znate da imate pravo na vrijeme za sebe, na proradu vlastitih neugodnih emocija i na sadržaje koji nisu vezani za roditeljstvo te je normalno osjećati se frustrirano kada te potrebe nisu zadovoljene. Stoga je važan preduvjet za eventualne promjene u obiteljskoj dinamici i za to da se vi osjećate bolje, upravo ravnopravnija raspodjela obaveza i i stvaranje prostora za druge sadržaje koje spominjete, poput druženja.

Nije izgledno da se postporođajna depresija javi dvije godine nakon porođaja, ali to ne umanjuje intenzitet neugodnih osjećaja koje sada doživljavate jer se čini da zaista proživljavate kroničan stres. S obzirom na to da su problemi koje opisujete prisutni već dulje vrijeme i značajno utječu na vaše funkcioniranje, svakako bih preporučila uključivanje u savjetovanje ili psihoterapiju. Centar Proventus trenutno nudi mogućnost online konzultacija za roditelje, psihološkog savjetovanja i psihoterapije, a naručiti se može na broj +385 1 5813 604 ili e-mail info@centarproventus.hr.

Nadam se da će vam neke od ovih smjernica koristiti.

Marina Milković

mag. psihologije
Centar Proventus

Moji odgovori