Kada ga ispravljam pri govoru, puno puta stječem dojam da zbilja neka slova ne može izgovoriti (npr.L,R..). Nije neko uporno dijete i nakon što pokuša ponoviti za mnom odustane. Malo priča, ne razgovara previše sa vršnjacima. Ne ide u vrtić. Prije godinu dana je dobio sestricu i tada je na dan,dva "prestao"pričati, promatrao je i nakon dva dana propričao zamuckujući. Ali i to se popravilo nakon tjedan dana. NIsmo ga previše forsirali u to "osjetljivo" vrijeme i prošlo je samo od sebe. Ali...i dalje je ostalo lagano prisutno. Osjetljiv je, rekla bih - plačko. Duda dudu. Sistematski pregledi do sada svi su u redu. Trebam li se zabrinuti ili će jednostavno propričati? Samo da nastavim ispravljati ga ili? Hvala!
Draga F.,
Prema Vašem opisu, vidim da mnogo razmišljate što da učinite i kako da pomognete svom sinu. Evo nekoliko mojih razmišljanja što možete učiniti da mu i dalje pomažete.
Što se tiče samog pravilnog izgovora L i R, većina djece u dobi između 3 i 4 godine znaju ih pravilno artikulirati. Budući da se Vaš sin nalazi još u tom dobnom rasponu, ono što bih Vam predložila jest da sačekate do rujna te ako ih i tada neće znati pravilno artikulirati, da se obratite logopedu i tražite od njega mišljenje i savjet.
Što se tiče poticanja razvoja komunikacije, to možete činiti tako što će razgovarati sa Vama na način da mu pročitate pričicu i onda znatiželjno i zaigrano (dakle, ne tipično roditeljski već kao da nemate pojma o čemu se u priči radi i silno Vas zanima da saznate što se u njoj događa) postavljate mu pitanja „zašto, kada, kako, tko, gdje, što“ i slična tzv. otvorena pitanja (dakle ne pitanja sa odgovorima „da“ ili „ne“). Možete smišljavati i zajedno priče, komentirati sve što se nalazi oko vas, mjesta koje ste posjetili, ljude koje ste upoznali, ili razgovarati o crtićima, ako ih gleda.
Premda ne znam kako ga ispravljate, zlatno pravilo kod ispravljanja jest reći tj. ponoviti riječ koju je dijete reklo na ispravan način npr. reći „slonić“, nakon što je dijete reklo neispravno npr. „sonić“. Naglašavam ovo jer se vrlo često kod roditelja može čuti rečenica „ne kaže se sonić, nego slonić“. Dakle, jednostavno i ležerno ponoviti ispravno riječ koje je dijete netočno izgovorilo na ispravan način, bez opomene da se krivo izrazilo.
No, govor i komunikacija, kao što i sami naslućujete može biti samo posljedica nečeg drugog, što se nalazi na emocionalnoj bazi. Pretjerana plačljivost može ukazivati da nema razvijene socioemocionalne vještine očekivane za njegovu dob te da se ne zna nositi sa nekim stresnim događajima. Vezano za to, odnosno kako da mu pomognete da se nosi sa konfliktnim situacijama, kako da mu pomognete da nauči prepoznavati svoje emocije i potrebe, kako da sve to poveže sa svojim ponašanjem te kako da počne učiti kontrolirati svoje emocije, preporučila bih Vam da se posavjetujete sa psihologom.
Moguće je da je djelomično uzrok rođenje mlađeg djeteta, no ako i je to uzrok, u godini dana trebao se već prilagoditi na novonastalu situaciju u obitelji. Kada se djeca ne prilagode, to može isto ukazivati da nemaju vještine potrebne za to, te ih se tome treba naučiti. Ukoliko ste iz Zagreba, možete se javiti u naš Centar Proventus i mi ćemo Vam rado pomoći.
Pozdrav,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus