Trebam li prihvatiti bivšeg natrag nakon prevare? Imamo troje djece i osjećam se usamljeno

Poštovana, u braku sam 10 godina. Imamo troje djece. Prije tri godine su počeli problemi i međusobno smo se udaljili, spavali odvojeno kao cimeri. Ja sam se vratila na posao i tada je postalo još gore. Optuživao me da tražim drugog, da se pretjerano uređujem (bila sam dugo na porodiljnom i jedva čekala malo se posvetiti sebi). On s djecom nije imao ništa u tom periodu. Samo svoj posao, igrice.

Na svaki njegov napad ja sam se sve više distancirala. Na kraju me prevario pijan s bivšom curom. Saznala sam slučajno, preko zajedničkih prijatelja. Zatražila sam razvod, zamolila ga smireno da se iseli jer nakon toga nema smisla ostati zajedno. Postala sam ogorčena. Unatoč razvodu, on je odlučio ostati u drugom dijelu kuće i napraviti “sve” da se pomirimo. Nije pomoglo. Sve do jednog trenutka kad smo opet postali ok. Začeli smo treće dijete. Sreća je trajala kratko.

Čim je shvatio da me opet “ima”, nisam išla na posao i opet su bile svađe. Izgovorili smo si puno toga. Onda je došao period kad je odlazio od kuće na tjednoj bazi. Nismo se svađali više, samo bi otišao iz razloga tipa “spavaš s djecom u sobi, a ja sam zapostavljen”. Umjesto da mi pomogne tu istu djecu spremiti u krevet. Kad sam rodila, slavio je vani s ekipom. Ni trena nisam posumnjala u njega.

Ipak, vrativši se s bebom kući vidjela sam da je drugačiji i da se lomi oko nečega. Kad je beba imala 26 dana priznao mi je da je ponovio prevaru, ali da nije bilo seksa i neka, citiram, “ja odlučim što ću s tim”.

Iselila sam ga, ostala sama s troje djece, jedno novorođenče. On je onda nastavio svoju vezu pod opravdanjem da mu je to “izlaz iz lošeg braka.” Otad je prošlo pola godine. Njegova veza je trajala mjesec dana. Pretpostavljate i sami, sada kumi i moli da bi nazad. On me “voli”. Shvatio je što je izgubio. Tada sam se držala dobro, sad osjećam kao da imam neki PTSP.

Nisam od žena koje se samozavaravaju. Složio je priču kako sam ga ja povrijedila; uvrijedila. Osjećao se nedostatno (svoje greške ili ne vidi ili opravdava) i htio je da ga netko obožava. Pitanje je: pustiti ga nazad? Djeci fali otac, meni iskreno, financije isto igraju ulogu (trudnoćom sam ostala i bez posla). Ukoliko je moguć normalan odnos, trebam li oprostiti, pokušati ponovno barem dok djeca ne odrastu i živjeti nekim mirnim životom bez iluzija o nekoj ljubavi? Kako da sebi olakšam osjećaj poniženja, manje vrijednosti? Imam puno prijateljica, podrške. Ali osjećam se potpuno sama. On nema nikoga, Ima jednog prijatelja.

Kako vi vidite cijelu tu situaciju? Može li odnos uz trud nakon takvog užasa ući u neki smiraj? Hvala puno na odgovoru. Elodie

 

Poštovana,

za gotovo sve u životu, a posebno za bračne odnose možemo reći da imaju periode uspona i padova. Čitajući Vašu poruku čini mi se da je jedan od takvih „padova“ u Vašem braku nastupio prije tri godine te da na neki način taj period pada još uvijek traje. Ponekad ti periodi nastupe nakon određenih značajnijih promjena u životu, poput rođenja djeteta ili, u Vašem primjeru, kad ste se vratili na posao (što također predstavlja evidentnu promjenu funkcioniranja cjelokupne obitelji).

Međutim, često se kroz razgovor otkrije kako se problemi vuku i od ranije, samo što nisu bili izraženi i nekako su bili „stavljeni pod tepih“. Po principu čaše pune vode, jedna zadnja kap dovodi do izlijevanja cijele čaše i tako na vidjelo izlaze svi problemi dotad neviđeni. Jednom kad se čaša razbije, teško ju je sastaviti ponovno u jednu cjelinu. Dobila sam dojam kako Vi i Vaš muž u posljednjih nekoliko godina pokušavate ponovno učiniti čašu cijelom, ali svaki pokušaj završi s tim da se netko poreže na razbijeno staklo. Međuljudske odnose ne možemo razvrstati u kategorije – dobri i loši, već su oni podložni stalnoj promjeni na velikom kontinuumu. Stoga, odgovor na Vaše pitanje može li odnos uz trud nakon svih nemilih događaja ući u smiraj, jest da svaki odnos može postati značajno bolji ukoliko su osobe uključene u njega voljne raditi na tome. To ne znači da se sve što se dogodilo među vama briše, već da to postaje neugodno iskustvo iz kojeg ste oboje nešto naučili. Ako se vratimo na analogiju s razbijenom čašom, rad na odnosu bi značio vaš zajednički trud u ljepljenju oštrih dijelova stakla i obostrana briga za posjekotine.

Ključ svakog odnosa je kvalitetna komunikacija. Ukoliko ste oboje spremni raditi na svom odnosu, tada je svaki ishod moguć. Međutim, ako zbog svih nemilih događaja među vama nije ostalo emocionalne povezanosti i želje za ostankom u tom odnosu, tada je rad na odnosu poput Sizifova posla. Stoga Vam savjetujem da prije svega otvoreno i iskreno popričate sa svojim mužem te da, ukoliko oboje odlučite pokušati popraviti svoj odnos, možda potražite i stručnu pomoć u vidu partnerskog savjetovanja. U svakom slučaju, dok god ima obostrane volje, ima i načina.