Teta sam u vrtiću i jedna me djevojčica psihički izluđuje

Pozdrav! Teta sam u vrtiću i imam jedan problem koji me počeo mučiti. Imam skupinu djece od njih 15 i sve je bilo ok. Svi se međusobno slažemo, često me zagrle i govore kako me vole, pa me ljube. Ima jedna djevojčica koja me, ajmo reći, psihički izluđuje. Na početku je bila super i sve je radila. Odjednom se počela prema meni ponašati agresivno, govoreći mi čak da ušutim ili umuknem. Zagrli ona mene i poljubi, ali kasnije prijateljici nešto govori, šaptajući i gledajući u mene. Kad radimo neki zadatak, samo odjednom zna baciti papir i poderati ga jer ne želi više raditi. Jednom je prilikom rekla bacila pribor i izletjela iz učionice, bježeći van jer sam joj rekla da ne može sve dobiti prva. Rekla sam sve roditeljima i oni su je istukli. Od tada me još više počela maltretirati. Ne znam u čemu je problem i otkud takva promjena ponašanja. Možda sam ja pogriješila jer sam dopustila neke stvari koje nisam smjela? Možda ih nisam trebala ljubiti i grliti?

Draga čitateljice,

vjerujem da Vam zna ponekad biti teško raditi sa skupinom jer rad s djecom uvijek nosi dosta izazova i drago mi je da razmišljate i tražite savjet kako pomoći sebi a onda posredno i djeci.

Konkretno, pitate se da li ste ispravno postupali kada ste dječici dopustili da s njima ostvarite bliskost i kroz fizičke kontakte te Vam u tom pogledu mogu reći da je sigurno za dječicu s kojom radite jako pozitivno što s Vama mogu imati takav oblik iskazivanja bliskosti.

Što se tiče ponašanja djevojčice koju opisujete, navodite kako je u njenom ponašanju došlo do nagle promjene stoga bi bilo dobro zapitati se da li se nešto značajno promijenilo u njenom životu i svakodnevici. Je li doživjela nekakav događaj koji je za nju mogao biti značajan te je zbog toga došlo do promjene u ponašanju (npr. selidba, dobitak seke ili brace, gubitak bliske osobe, prijatelja ili kućnog ljubimca, svađa između roditelja i sl.). Ako niste sigurni u odgovor na ta pitanja možete uvijek pitati njezine roditelje kako bi zajedno s njima mogli utvrditi postoji li nekakav razlog zbog čega je došlo do promjena u ponašanju djevojčice. Također, možete u razgovoru s roditeljima saznati da li je do promjene ponašanja došlo samo u vrtiću ili su i oni uočili neke promjene. Vjerujem da ćete zajedno moći bolje razaznati što je mogući uzrok takve promjene kod djevojčice.

Svakako je važno da naglasite roditeljima da fizičkim kažnjavanjem djeteta, neželjeno ponašanje, koje je vrlo vjerojatno rezultat nekih emocija (možda frustracije, možda tuge, ljutnje i sl.) a koje su moguća posljedica nekih događaja, neće iskorijeniti već je vjerojatno da će se sljedeći put dogoditi neki novi oblik neprimjerenog ponašanja. Kako bi se djevojčici pomoglo da se na primjeren način nosi s emocijama trebaju joj jasne i dosljedne granice.

Uz postavljanje granica također je potrebno i dosljedno nuđenje prihvatljivih alternativa s kojima ona može zadovoljiti svoju potrebu koja se nalazi u osnovi tog ponašanja. Kako bi mogli odgonetnuti o kojoj se potrebi radi usmjerite pažnju na njezine emocije, da li je ona ljuta kada Vas krene verbalno napadati ili je možda tužna? Da li joj je teško čekati u redu da dobije npr. pribor za crtanje? Ili je možda nezadovoljna što neki zadatak koji radite ne može napraviti onako dobro kako bi ona htjela? Kada sljedeći put vidite da će odustati od zadatka pokažite joj razumijevanje tako što ćete joj naglas izgovoriti ono što mislite da njena istina u tom trenutku, npr. možete joj reći „ Sada ti je dosta tog zadatka i ne želiš više sudjelovati“, ili „naljutilo te što nisi uspjela to zalijepiti kako si htjela pa si sad sve rasparala“. Kada djeci izgovorimo njihove osjećaje, misli, želje ona se osjećaju prihvaćeno i u uglavnom dolazi do smanjivanja frustracije koje osjećaju iz nekog razloga (a razlozi mogu biti razni, i kako bi ih uspjeli ustanoviti prvo je potrebno razumjeti zašto se dijete ponaša na određeni način). Nakon toga možete joj postaviti granicu tako što ćete joj reći da je sada još uvijek vrijeme za taj zadatak i npr. da ako želi može početi novi rad.

Iz Vašeg pisma nisam uspjela saznati koliko djevojčica ima godina, no vjerujem kako će i njoj i Vama  dosljedno postavljanje granica olakšati Vaš odnos i pomoći da ga produbite. Sigurna sam kako djevojčica trenutno nema kapaciteta da na prihvatljive načine iskaže svoju frustraciju koju iz nekog razloga osjeća. Kako ste i Vi tada u njenoj blizini, iako ste Vi osoba s kojom ona osjeća neku bliskost (grli Vas, poljubi Vas…), ona iz nedostataka ideja kako se drugačije može ponašati iskazuje svoju frustraciju tako da se ljuti na Vas i bude agresivna prema Vama. Uzrok te frustracije možda nema veze s vrtićkim okruženjem ili Vama osobno (moguće je i da u vrtić već dođe frustrirana). S druge strane, moguće je da joj nešto konkretno u vrtićkom okruženju izaziva frustraciju (teška prilagodba na novu situaciju, otežano komuniciranje s drugom djecom – mogući razlozi njene frustracije su stvarno mnogobrojni) i stoga bi bilo dobro da dodatno promotrite njezine dnevne obrasce ponašanja s ciljem da odgonetnete točnije što izaziva toliku frustraciju u njoj. Također, obratite se i Vašem stručnom timu unutar vrtića uz čiju pomoć vjerujem da možete dodatno olakšati sebi i djevojčici.

I za kraj, željela bih naglasiti da ona djeca koja trebaju najviše naše ljubavi i podrške, to uglavnom pokazuju na najgore moguće načine. Što se dijete ugodnije osjeća u nekoj sredini to će se i ljepše ponašati. Možda bi bilo dobro da razmislite kako možete postići da se djevojčica tijekom boravka u vrtiću više opusti i ugodnije osjeća u odnosu s Vama i skupinom i u tome Vam sigurno može pomoći jasno i dosljedno postavljanje granica koje daju djeci osjećaj sigurnosti i poznatosti situacija. Kako adekvatno postavljati granice kada je riječ o agresivnom ponašanju (bilo verbalnom ili fizičkom) možete pročitati OVDJE. Sretno.

 

Ivana Knežević

magistra psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori