Stariji sin od 3 godine prošlu je jesen krenuo u vrtić, kćer će uskoro godinu dana. Većinom se slažemo oko svega ali oko uključivanja baka i djedova u odgoj odnosno druženja s unucima nikako se ne možemo složiti. Moj suprug je mišljenja da ja kao majka mogu sve sama i da ne trebamo uključivati bake i djeda. To je u redu kad stariji sin ide u vrtić pa sam ja sama s kćeri doma. Tada mogu sve sama.
No, nedavno smo svi osim supruga pokupili gripu, a ja uz gripu i kožni osip i crijevnu virozu. Kćer se toliko loše osjeća da je po cijele dane na rukama pa se zbog toga ne mogu posvetiti starijem sinu. Pozvala sam baku i djeda da mu se oni posvete, jer mi ga je žao gledati kako bi se on igrao s mamom, a mama ne može jer je sa sekom. Moj suprug je na tu ideju poludio i rekao da je sin već dovoljno star da se može sam igrati i kako bake neće riješiti problem. Smatram da se tako malo dijete može igrati neko vrijeme samo ali ipak pet sati i ne. Sad mi je stvarno potrebna pomoć, a suprug je protiv toga i nikako se ne slaže da ih trebam zvat. A i općenito je protiv čestih međusobnih posjeta, jer mu se ne da stalno vozikati simo tamo.
Drugi problem je što stariji sin od kad je seka došla (pretpostavljam) trpi i zadržava stolicu. Vjerojatno zato što je "izgubio" mamu koju je imao prije nego se seka rodila. Sve do vrtića (2,9 mjeseci) sam bila s njima doma. I još uvijek sam, samo s kćeri. I u ovoj situaciji suprug smatra kako nije istina da mu nedostaje mama i uopće se ne želi posvetiti kćeri, čak ni toliko da ja svaki dan mogu kvalitetno provesti barem pol sata sa starijim sinom. Kćer hoće bit i kod bake i djeda i oni ju nose i igraju se s njom, ali kod tate se samo dere i plače. Zašto? Ne znam. Samo znam i vidim da starijem sinu falim. A svaki put, skoro svaki put kad me pozove da se s njim igram ili mora seka biti prisutna ili ja ne mogu jer se moram posvetiti njoj (uspavat, nahranit i sl).
Znam da bi on želio da mama bude sama s njim. No, moj muž nema ni za to razumijevanja i smatra da on trpi jer mu se trpi. I da nije u nijednom slučaju zapostavljen. Po meni možda malo je, jer ako se ja moram brinuti za seku, a on me traži da se igram, a ja mu 10 puta u danu kažem da ne mogu, onda je očito tužan i zapostavljen jer ne dobiva pažnju koju treba. Suprug kaže da se sin mora naviknut da je seka tu i da se mora s njom igrati, što se meni ne sviđa. Tko voli da nešto mora? Uostalom premali je da bi shvatio tako kompleksne stvari. Pogotovo sad kad je u fazi, ja ja i samo ja i sve je moje.
Molila bih vas savjet, komentar, bilo što. Izluđuje me, ne želim se svađati s njim ali drugo mi ne preostaje. I da, uvijek me uspoređuje s kolegama koji imaju dvoje i više djece čije žene sve same rade, pa kako onda ja ne mogu. Mogu, kad sam zdrava, i kad su djeca zdrava ali kad nisu ne mogu, a da netko ne ispašta.
Odgovor:
Draga mama,
prije svega želim reći da mi je zaista žao što se razilazite sa suprugom oko spomenutih situacija. I osobnog i stručnog sam mišljenja da je podrška majci dobrodošla, posebice u situaciji kada brine oko dvoje male djece – čak i kada je zdrava, a pogotovo kada je bolesna. Podrška je dobra jer roditelji i sami trebaju odmor i punjenje vlastitih baterija. Nitko ne može biti dobar roditelj ako je premoren, frustriran, iscrpljen. Ako uz sve to još dodamo i bolest, činjenica je da se kapacitet tog roditelja znatno smanjuje i da sve to ne utječe dobro na dijete. Zato je podrška dobra.
Kada kažem podrška mislim na situacije gdje netko (u vašem slučaju bake i djedovi) mogu „uskočiti“, odvesti dijete primjerice u park, poigrati se s djetetom, donijeti ručak i slično. Podrška ne zamjenjuje roditelje i ne znači da će djedovi i bake kompletno preuzeti brigu o djetetu/djeci. Možda vaš suprug strahuje od toga. Možda se boji da će druženje s djedom i bakom dovesti do toga da vaš sin postane „razmažen“. Odgoj djeda i bake se sigurno razlikuje od odgoja roditelja i u velikom broju slučajeva djedovi i bake dozvoljavaju puno više nego roditelji. I onda mogu nastati problemi jer dijete s roditeljima postaje frustrirano – želi dobiti sve ono što mu daju djed i baka.
Jesu li to strahovi vašeg supruga – ne znam. Da bi saznali što ga muči i zbog čega inzistira da vam djedovi i bake ne pomažu, trebate razgovarati s njim. Vama je vjerojatno teško razumjeti njegovu poziciju a s druge strane ni on ne može razumjeti vašu (jer možda nije bio u toj situaciji). Rekla bih da razgovor bez optužbi, uz zauzimanje perspektive onog drugog jedini ima smisla.
Što se tiče vašeg sina i zadržavanja stolice, slažem se s vama da je posrijedi vjerojatno reakcija zbog dolaska mlađa sestre. Predložila bi vam da potražite savjet dječjeg psihologa vezano uz to te da u isto uključite i supruga kako bi i od stručnjaka čuo da dijete to ne radi namjerno te da mu je u ovoj situaciji potrebno razumijevanje roditelja, a ne forsiranje da bude odrasliji (koje može biti i kontraproduktivno i pogoršati cijelu situaciju).
Šaljem vam podršku.