Na kraju trećeg razreda, znači tri zadnje sedmice sam morala ići s njom u školu i sjediti u razredu i sada imam veliki strah i problem kada krene nova školska godina, jer i sad mi govori da ju je strah ići u školu. Kad je pitam zašto ju je strah, ona kaže „ne znam mama samo me je strah“... i zato vas molim ako možete da mi date kakav savjet...i šta da radim...unaprijed hvala...zabrinuta mama S.
Draga mama,
Premda stručnjaci uvijek sugeriraju da se razgovara s djetetom o problemu koji ima, često se događa da dijete teško artikulira svoje osjećaje, odnosno razloge svojih problema. To je osobito tako za djecu do puberteta jer se u tom periodu razvijaju verbalne sposobnosti kao i druge kognitivne funkcije koje će u pubertetu omogućiti djetetu da jasnije izražava što ga muči.
Zbog toga, ono što Vi možete učiniti za svoju kćerkicu je na zaobilazan način otkriti što ju muči. To možete učiniti konkretnim pitanjima poput „s kim se najviše voliš družiti u školi“, „što radiš kada je veliki odmor“ ili joj možete ispričati da kada ste Vi ili suprug morali pisati test, da ste se jako bojali ili kako ste se već osjećali. Na taj način ćete joj dati do znanja da smo se svi osjećali loše u nekom aspektu vezano za školu, ali i da smo pronašli način kako da se suočimo s problemom i riješimo ga. Za početak je dovoljno dati djetetu informaciju da se to događa većini djece, nije potrebno da se odmah dugo razgovara o tome ako dijete ne pokaže interes za to. Vrlo vjerojatno će dijete o tome razmisliti, a možda i nastaviti razgovor u nekom drugom trenutku.
Ono što je isto vrlo koristan izvor informacija je dječja igra. U igri djeca najčešće razvijaju odnose između figurica ili lutkica s kojima se igraju na način kako ona doživljavaju sebe i druge oko sebe. Pitajte je da li se možete igrati s njom, koju lutkicu/figuricu vi možete imati (ako Vam kaže da možete sami odabrati, onda to i učiniti). Pozorno pratite način kako će komunicirati s Vašom lutkicom, koje upute će Vam davati i hoće li uopće, igra li se sama, kakve strahove njezina lutkica ima i sl. (imajte na umu da ste tada lutkica, a ne mama – to je jako važno; ako ste mama, onda ćete je savjetovati i pokušati joj odmah olakšati; ako ste figurica onda ćete se igrati s njom i saznati više o problemu koji je muči). Tek kada saznate čega se boji, moći ćete dalje djelovati i tada će Vam biti jasnije što možete učiniti za svoju djevojčicu.
Ukoliko se problem nastavi i/ili ukoliko ne uspijete saznati čega se Vaša djevojčica boji, svakako potražite stručnu pomoć. Vjerujem da ćete u razgovoru s stručnjakom dobiti ideju za daljnje smjernice. Ponekad je vrlo korisno uključiti dijete u individualan rad i, ako imate ikakve mogućnosti za to, predlažem Vam terapiju igrom upravo zbog toga što ona njeguje sve što je gore navedeno.
Sretno na početku nove školske godine!
Tatjana Gjurković,
dipl psiholog, certificirani terapeut igrom