Sramežljivost, strah od nepoznatog i opterećenost kod 6-godišnjaka

Poštovani, brine me iznenadna pojava sramežljivosti kod našeg 6-godišnjaka. Inače je u poznatoj sredini i s poznatim osobama s kojima se osjeća sigurno veseo, brbljav, glasan, no čim dođe u nepoznatu sredinu i mora razgovarati s nepoznatim osobama spušta glavu, diže ramena, izbjegava pogled, sav se povuče i postane plačljiv ako nešto pogriješi. Međutim, od nedavno vidim da i doma počinje tako reagirati ako nešto npr. razlije ili sruši, odmah glava i pogled dolje. Što mi nikako nije jasno, jer ga nikada nismo radi toga grdili, već ga učili ako nešto razlije da uzme krpu i obriše.

Takvo ponašanje sam primijetila unazad pola godine i jedino sa čime ga mogu povezati je činjenica da je od jeseni predškolska grupa u vrtiću i da ih dosta forsiraju s pripremama za školu, ali i to da od jeseni ide na logopedske vježbe gdje radi na korekciji glasa R.

Kod kuće je poprilično ležeran u izvršavanju zadataka, a kada treba izostati iz vrtića zbog bolesti onda plače da mora ići u vrtić jer će imati jako puno zadataka za nadoknaditi u radnoj bilježnici.
Zadnja 3 mjeseca u sobu u kojoj se nalazi njegova grupa ulazi spuštene glave, uvučenih ramena, izbjegava tetu, samo da ga ništa ne pita i da čim prije ode do prijatelja i igračaka. Rekla sam teti da sam to primijetila i pitala da li su one uočile kakve probleme, međutim one kažu da nisu, da je veseo, razigran i jako pedantan u rješavanju zadataka. Međutim, jednom sam naišla kada su igrali neku igru riječima s tetom, pa ga je teta pred svima ispravljala i smijala mu se kada nije dobro rekao R. Vjerojatno nije mislila ništa loše, ali vidjela sam da je njemu bilo krivo.
Na predbilježbama i sistematskom pregledu sam uočila identično ponašanje.

Kod kuće je glasan i brbljav, no kada razgovara s nepoznatima priča tiho, sebi u bradu i onda je frustriran što ga ne razumiju.
Teško mi ga je gledati takvoga i brine me, htjela bih mu pomoći, ali ponekad se osjećam bespomoćno.
Drago mi je da je savjestan, empatičan i odgovoran, ali ne želim da osjeća takav teret i strah od obaveza. Posebice jer ga učim da nitko nije savršen i ne treba biti savršen, a da se greške mogu ispraviti i da je puno gore ne željeti ispraviti grešku nego je napraviti.

Pričala sam mu i kako je nama bilo u školi, kako smo dobivali i jedinice i da se nije dogodilo ništa strašno. Govorim mu da je najvažnije da je zdrav i živ, a da se sve ostalo može riješiti. Ali ne vidim da mu ti neki „poticajni i relativizirajući“ razgovori pomažu, odnosno bojim se da ih on još u potpunosti ne shvaća i znam da ćemo ih morati još dugo voditi dok mu sjednu.
Nas dvoje inače provodimo jako puno vremena zajedno i ja sam ta koja je zadužena i za lijepe i za stresne trenutke s njim, s obzirom na to da suprug zbog posla nije u mogućnosti voditi ga u vrtić, kod doktora, na predbilježbe i sl. Od prvoga dana jako je vezan uz mene i vrlo privržen.

No, u zadnje vrijeme imam osjećaj da svoje strahove i nesigurnost ispoljava prema meni. Postao je dosta buntovan prema meni i kao da se namjerno ponaša tako da izazove kod mene ljutnju, no mislim da je taj bunt i „izazivanje“ samo kanaliziranje nečega što se bori u njemu, ali ne znam kako mu pomoći.

Inače nikada nismo funkcionirali na tom principu, ne šaljemo ga u kaznu, već je to uvijek u smislu „kada se najedeš onda možeš gledati crtić“. Dajemo mu mogućnost izbora i puno objašnjavamo. Kad negdje idemo objasnimo što ćemo tamo raditi (npr. na predbilježbama ćeš raditi to i to, kod doktora ćeš biti cijepljen, malo će te boljeti, ali će brzo prestati). Pohvaljujemo ga kada nešto dobro napravi. Prema naputku logopeda ga ispravljamo kada pogrešno izgovori R i vidim da ga to ljuti.

Pomislila sam da ga možda nesvjesno s objašnjavanjima situacija opterećujem i da bi možda bilo bolje da živi u neznanju jer on previše brine o svemu. Znam da je malen i da se neke stvari koje su nama banalne njemu čine kao nepremostivi problem, ali oduvijek ga gledam kao malu osobu koju ne treba lagati niti zastrašivati da bi se postigao neki cilj. Kažem mu da i tata i mama mogu pogriješiti i ako misli da nismo u pravu neka kaže pa ćemo razgovarati o tome i probati naći rješenje da svi budu zadovoljni. A onda od njega dobijem odgovor: Kako ti mama želiš? I što bi ti mama htjela da ja napravim?

Čini mi se da sam upravo s tim objašnjavanjima, a ne uljepšavanjima istine, stalnim spremnim odgovorom na njegova pitanja, postigla to da je on sada nesiguran, previše svjestan obaveza koje su pred njim, a upravo to nisam željela. Imam osjećaj da mene sada doživljava kao nepogrešivu i onu koja sve zna, a to ne želim. Najviše me brine kako će to najesen izgledati u školi, ako ga sada toliko brine.

Kako da mu pomognem da ima više samopouzdanja i da se prestane toliko bojati nepoznatoga?

 

ODGOVOR:

Draga mama,

lijepo mi je pročitati kako vas dvoje provodite jako puno vremena zajedno. Vjerujem da to vašem sinu puno znači. A da će ponekad biti lijepih, a ponekad stresnijih dana i zajedničkih trenutaka, sasvim je uobičajeno i normalno. Iz pisma se doista vidi koliko ste uključeni u odgoj vašeg sina i koliko vam on puno znači, tako da vam sigurno nije lako kada ponekad osjećate bespomoćnost.

Drago mi je pročitati kako je vaš sin u poznatoj sredini i s osobama s kojima se osjeća sigurno veseo, brbljav i glasan. Po ovome što ste napisali, čini se da vaš dječak prema temperamentu (naslijeđene karakteristike reagiranja na vanjske podražaje), na dimenziji “Prva reakcija”, spada bliže krajnosti tog kontinuuma koja govori o opreznosti ponašanja u novim situacijama (naspram impulzivnosti koja je druga krajnost). Kako ste naveli, nelagodno mu je u nepoznatim situacijama (predbilježbe i sistematski pregled) i s nepoznatim ljudima (tiho priča, sebi u bradu, spušta glavu, diže ramena, izbjegava pogled, povlači se). Karakteristika takve djece je da im je potrebno određeno vrijeme kako bi se priviknula na novu situaciju, počela osjećati u redu s novim ljudima. Više o temperamentu djece možete pročitati u knjizi “Terapija igrom” od Tatjane Gjurković.

U nepoznatim situacijama kada ćete primijetiti da mu je nelagodno ili teško, pokušajte prepoznati njegovu trenutnu potrebu ili emociju i izreći je na glas (primjerice, “Vidim da se sada osjećaš zabrinuto” ili “Vidim da ti treba malo vremena kako bi se opustio kod doktora, i to je sasvim u redu”) čime biste dodatno olakšali svojem sinu prilagodbu na novu situaciju/osobu jer bi se time osjećao još sigurnijim, ali i povezanijim s vama. Normalizacija situacije (primjerice riječima “Ok je da si uzmeš malo vremena kako bi se opustio” ili “Normalno je da ti treba malo vremena da se opustiš”) doprinosi smanjenju pritiska i napetosti oko toga da se očekuje od njega neko drugačije ponašanje.

U potpunosti je razumljivo što vas zabrinjava njegovo ponašanje u vrtiću u posljednje vrijeme gdje ulazi u sobu spuštene glave, uvučenih ramena te što izbjegava tetu. Čini mi se da je jako ozbiljno shvatio zadatke koje dobiva u vrtiću u sklopu pripreme za školu, što može biti odlična stvar za samu pripremu za školu, no važno je osvijestiti kako je stvaranje podržavajuće, pozitivne i ugodne atmosfere oko rješavanja zadataka također bitan cilj u njegovu odgoju i obrazovanju. Važno je u ovoj dobi stvarati motivaciju za učenjem kroz ugodne emocije kako bi dijete bilo zainteresirano i znatiželjno za usvajanje novog znanja i novih vještina. Pritiskom i velikim obavezama se može napraviti baš kontraefekt. Sjajno je što ste primijetili promjene kod svojeg djeteta i što ne želite da osjeća strah i teret od obaveza. Što mislite o tome da te promjene i zabrinutost oko ponašanja dodatno komunicirate s odgojiteljicama od kojih, ako sam dobro razumio, dobiva poruke da mora puno raditi što zapravo negdje može ostaviti ugodne osjećaje kada uspije uspješno izvršiti zadatak, ali donosi i neugodne osjećaje poput anksioznosti, napetosti i sl.?

Vjeru u sebe i svoje vlastite sposobnosti kod svojeg djeteta možete poticati slanjem ohrabrujućih poruka (primjerice, “Baš si napredovao u pisanju slova” ili “Vidim koliko si se jako trudio oko ovo zadatka i uspio si ga sam riješiti”). Više o ohrabrenju možete pročitati u članku Razlika između ohrabrenja i pohvale.

Ako se situacija neće promijeniti kroz nekoliko mjeseci, javite nam se na konzultacije kako bismo još bolje upozali vašeg sina i vas, i zajedničkim snagama došli do najboljeg rješenja za vašeg sina.
Želim vam puno sreće u daljnjim poduzetim koracima.

Dario Antić

magistar psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori