Dječaci su mi se rugali kroz čitavo djetinjstvo, a moja mama je mislila da mi pomaže upozoravajući me kako da stojim, pričam i kako da se ponašam da ne bih bio poput djevojčice. Jednom me je u kući moje prijateljice ismijao njen otac. A na moj 9. rođendan došao je tata po svoju kćerku i, dok su moji roditelji bili zauzeti pričom s drugim ljudima, taj čovjek mi je šapnuo na uho: "Znači ti si onaj peder što ide s mojom kćerkom u razred? Nećemo nikome reći (mig)". S jedanaest godina sam promijenio školu i to je bilo prilično traumatično iskustvo za mene. Djeca su bila okrutna i očajnički sam se pokušavao uklopiti. Trudio sam se da izgledam "muževnije", ali mislim da su osjetili da to nisam ja, zbog čega sam samo bio poput paćenika koji glumata. Kada sam shvatio da sam gej, počeo sam se zatvarati u sigurnost svoje sobe. U svoj mali svijet. Počeo sam se bojati ljudi. Osude. Ruganja. Strahovao sam da će se sve one situacije iz prošlosti ponoviti čim izađem van. Kada bi mi netko i pokušao prići kao prijatelj, da me pozove na kavu ili da izađemo, ja bih ga odbio. Odgurnuo sam od sebe sve koji su pokušali da mi budu prijatelji. Sada imam 24 godine i nemam niti jednog prijatelja. Stalno sam sam. U svojoj sobi. Mrzim što svatko već zna gdje me može naći jer ne izlazim iz kuće. Najviše me boli što sam, u svojoj dokonosti i monotoniji svakog dana, izgubio samopoštovanje. Sjednem za kompjuter, odem na facebook i gledam u ljude na listi prijateljla po cijeli dan, čekajući da mi neko pošalje poruku. Ali zašto bi oni to učinili? To su sada ljudi poput mene, ali sa svojim životima; sa svojim probranim prijateljima i identitetima. I onda sebe uvjerim kao: "A zašto ti ne bi njima poslao poruku prvi? Čemu takav ponos?". I onda to učinim i dobijem odgovor koji jasno poručuje da osoba samo želi biti ljubazna i odgovoriti, ništa više od toga. Osjećam se tako izgubljeno, jadno. Kada pogledam unazad vidim prošlost ispunjenu borbom. Stalno sam bio UPLAŠEN, i dan danas sam. Ne mogu se sjetiti puno dana kada sam bio sretno dijete koje voli sebe. Sada sjednem i kažem sebi: "Dobro. Što ti sada možeš uraditi da pomogneš sebi?" I ne znam kako da odgovorim na to. Ne mogu naći posao još od 19. godine kada sam završio školu. Nemam gdje ići, niti s kime. Svaki dan mi je isti i toga mi je preko glave. Želim postati pisac. Uvijek sam mislio "Pokazat ću ja njima", da ću uspjeti u životu ostvarivši svoj san. Onda pročitam kako je knjigu gotovo nemoguće izdati. Barem ne bez mnogo novca. Ukratko, svaki moj pokušaj da promijenim nešto u svom životu biva sabotiran.
Spomenut ću da sam prije tjedan dana raskinuo s dečkom s kojim sam bio pet godina u vezi. To je bila veza na daljinu, ali smo se uskoro trebali sastati i živjeti zajedno. Sve što je govorio i radio upućivalo je na čistu, iskrenu ljubav koja traje. Iznenada, prije dva tjedna, prestao je dolaziti. Strašno sam brinuo da mu se nešto dogodilo. Kada je poslije nekoliko dana došao rekao mi je da se ja očigledno ne trudim da ostvarim naš san da živimo zajedno jer nemam posao. Natrljao mi je na nos kako on sada ima mnogo novca (drugim riječima "što ćeš mi ti?") I tako se završio moj jedini plan za budućnost. Kao što sam već rekao, izgubljen sam i ne znam kako dalje. Noću uglavnom plačem prisjećajući se ljudi i djece koji su mi se rugali, ili mog dečka kojeg još uvijek neopisivo volim, a koji je učinio da se osjećam nedovoljno dobrim za njega. Strah me je od vremena koje prolazi. Osjećam da mi život izmiče i da neću ništa postići. Forsiram se da pišem samo da odagnam taj osećaj gubljenja vremena, ali tada mi pisanje iz užitka prelazi u napor. Ne znam kako bih sumirao sve ovo u pitanje za Vas. Što da radim zvuči previše neodređeno, zar ne...? Strah me što me ponekad tješi cinjenica da život neće trajati vječno. Želim da prestanem biti preplašen.
Želim voljeti sebe i da se i ja nađem u priči gdje se netko dvoumi da li da mi pošalje poruku, dok sam ja pitaj boga gdje, živeći život. Dado
Dragi Dado,
žao mi je što se osjećaš usamljeno, što si tužan, što te strah. Vjerujem da ti je sada nakon prekida s dečkom posebno teško i da ta usamljenost koju osjećaš velikim djelom proizlazi iz toga. Šaljem ti svoju podršku u nadi da će ti ove riječi barem malo olakšati bol.
Biti drugačiji je nešto što je u našoj kulturi još uvijek poprilično neprihvaćeno. No vjerujem da se i taj trend s godinama ipak mijenja. Nažalost, u djetinjstvu još uvijek nemamo dovoljno razvijene mehanizme za nošenje sa stresnim situacijama a neprihvaćanje od strane okoline to zaista jest. Ono što bi ti voljela reći je da tvoja homoseksualnost nije razlog zašto bi te itko trebao odbaciti ili ismijavati: ukoliko to netko čini, to možda čini iz neznanja, straha ili pak vlastite ograničenosti. I to nema veze s tobom. Moj savjet je da kažeš tom malom Dadi u sebi da ga ti prihvaćaš, da ljudi reagiraju tako kako reagiraju iz neznanja i da je to njihov problem.
Ti nisi Pale sam na svijetu. Postoji još ljudi koji su homoseksualci a postoje i oni koji nisu ali ih prihvaćaju – jer gledaju osobu, a ne spolnu orijentaciju. Tebe ne određuje tvoja spolna orijentacija, ti si prije svega netko tko ima svoje vrline i mane, netko tko voli pisati... Dopusti ljudima da upoznaju Dadu. Da će biti onih koji će te osuđivati i neće odobravati tvoje postupke, vjerojatno hoće. No to nije nešto zbog čega bi trebao izbjegavati ljude. Nitko na svijetu nije pošteđen osuda i kritika, pa čak ni oni koji rade sve po nekim uvriježenim pravilima. Uvijek će se naći netko tko će osuditi neko naše ponašanje. No to nije razlog da iz svoje okoline preventivno eliminiramo i one koji su prema nama ok.
Ima jedna rečenica koja kaže „Ako te ono što radiš ne dovodi do onog što želiš, radi nešto drugo“. Tako logično, zar ne? Sjedenje kod kuće neće te dovesti do novih poznanstva, do posla – u to si se već uvjerio. Što možeš napraviti po tom pitanju? Postoji li nešto gdje bi se mogao učlaniti i pritom upoznati nove ljude? Ne znam kako si do sada tražio posao i koja ti je struka, no možeš li promijeniti svoju strategiju traženja posla? Fascinirala me priča o dečku koji je oboružan rukom napisanim životopisom i žarkom željom da pronađe posao obilazio cijeli grad, kucao od vrata do vrata ne bi li ga netko zaposlio. Njegov hvale vrijedan pothvat prepoznala je jedna djevojka koja je sve to objavila na društvenoj mreži i pritom mu pomogla da taj mladić zaista dobije priliku. Ovo nije savjet tebi što bi trebao činiti, ali ponekada nas samo promjena strategije može dovesti do novih rezultata.
Kažeš da znaš da kada se javiš prijateljima na FB dobiješ odgovor koji jasno poručuje da osoba samo želi biti ljubazna i odgovoriti. Po čemu si zaključio da je to tako? Kako to što je netko ljubazan i odgovara ti na poruku znači da ta osoba ne želi ništa drugo? Jesi li to provjerio? Pozvao na kavu? Možda je tvoja pretpostavka točna. A možda i nije. Za sada je to samo pretpostavka.
Smatram da bi ti svakako moglo pomoći da si počneš postavljati ciljeve. Razmisli o tome što želiš, osmisli strategiju kako doći do toga, neka to bude realno, neka tvoj cilj ovisi isključivo o tebi i svakako si zadaj rok. Trenutno sam i sama u fazi pisanja knjige i dok god nisam krenula s pisanjem sve mi je izgledalo kao nemoguća misija. Ali, svakim danom moje črčkarije postaju knjiga koju sam toliko žarko željela napisati. Vjerujem da kada postoji želja postoji i put kako je ostvariti.
Izgraditi samopouzdanje preko noći nije moguće. No postoji niz malih koraka koji ti u tome mogu pomoći:
– Sam sebi napiši jedno pismo koje će početi s „Dragi ja“ u kojem se nahvali za sve dobro što si učinio za sebe i za druge, za sve što si postigao…
– Pohvali sam sebe kada nešto dobro napraviš
– Ispričaj se sam sebi kada pomisliš da te nitko ne voli, da se nikome ne sviđaš
– Ako se ne baviš, počni se baviti nekom fizičkom aktivnošću (vožnja bicikla, trčanje, brzo hodanje…)
– Ako već to ne radiš, uvedi redovne obroke (jedi voće i povrće)
– Napiši popis svojih karakteristika koje voliš (sve što ti padne na pamet)
– Preuzmi odgovornost u smislu „JA poruka“. Primjerice, kada kažemo ON me naljutio, trebali bismo reći JA sam se naljutio/la, te na taj način preuzeti odgovornost za vlastite emocije. Ako uspijemo tako misliti, neminovno preuzimamo odgovornost za vlastiti osjećaj o sebi samima, kao i za vlastito samopouzdanje.
– Svaki dan učini jednu lijepu stvar za sebe
Ukoliko imaš mogućnosti i želje, bilo bi dobro kada bi se uključio u proces savjetovanja ili psihoterapije – vjerujem da bi ti razgovor mogao pomoći da se usmjeriš, da ojačaš samopouzdanje i da lakše prebrodiš ovaj period u svom životu.
Želim ti puno sreće.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener