Zbližile smo se par mjeseci nakon što joj je preminuo suprug. Znala sam da je usamljena i sama, i jednostavno sam se sažalila nad njom i pružila joj utjehu i rekla da ću zauvijek biti uz nju. Prijateljica ima troje djece. Najstarije je mojih godina, srednje ima 17 godina, a najmanje 5 godina.
Zbližile smo se odmah, a nakon prvog dolaska u njezinu kuću počela mi je biti jako draga, prirasla mi je srcu, zavoljela sam ju, život sam spremna dati za nju i njezinu djecu. Slale smo jedna drugoj poruke tipa "volim te, značiš mi, stalo mi je do tebe", ali sve prijateljski. Problem je što su moji roditelji mislili zbog tih poruka da smo ja i prijateljica u ljubavnoj vezi. Jednostavno su pomislili da smo ja i ona ljubavni par, što je bilo za ne povjerovati. Zabranili su mi svaki kontakt s njom i mi tu nismo mogle ništa, jer je otac zaprijetio prijateljici da će joj zvati socijalnu radnicu da joj oduzmu djecu.
Mi se i dalje dopisujemo i viđamo potajno, vodimo maratonske razgovore do kasno u noć, jer želimo jedna uz drugu zauvijek ostati. Jako mi puno znači. Ona mene tretira kao svoje dijete, a ja nju kao svoju drugu majku. Toliko smo bliske, jedna drugoj govorimo tajne, mogu joj sve reći kao i ona meni, a da znam da će to držati samo za sebe. Jednostavno ne znam kako to izvesti da je vratim. Kao što je to bilo prije 7 mjeseci. Da idemo jedna kod druge, da se možemo zagrliti, poljubiti, bez da strepimo hoće li nas netko vidjeti. Ne znam na koji način to izvesti, a da svoje roditelje ne povrijedim. Jer stalo mi je do prijateljice, želim ostati zauvijek uz nju, ne želim je napustiti jer je previše volim.
Odgovor:
Draga čitateljice,
žao mi je što se nalaziš u situaciji u kojoj udovoljavanje željama roditelja isključuje tvoje želje i odabir. Napisala si da ne znaš kako izvesti da se situacija vrati na staro (da se možeš družiti s prijateljicom) a da ne povrijediš roditelje. U ovom trenutku ni ja to ne mogu znati, no mogu ti postaviti nekoliko pitanja koja će te usmjeriti što i kako dalje.
Jesi li razgovarala s roditeljima o tome koliko ti znači prijateljica? Jesi li ih pitala što ih točno smeta, koji su njihovi strahovi? Postoji li opcija kompromisa između tebe i roditelja?
Nekada roditelji reagiraju iz straha. Nekada iz neznanja i nedostatka informacija. Nekada ti roditelji uspiju odagnati svoje strahove i nekada ih same informacije potaknu da „stanu na loptu“ i da promijene svoje reakcije. Nekada. Zato bi bilo dobro da razgovaraš s njima i daš im potrebne informacije, saznaš njihove razloge i sagledaš njihovu perspektivu. Možda tada oni uspiju sagledati i tvoju.
Nekada roditelji ne mogu ući u cipele djeteta i jednostavno i dalje unatoč informacijama, razgovorima itd. i dalje ostaju pri svome. Njihovi stavovi i vrijednosti mogu biti toliko jaki da ih ništa ne može promijeniti. U toj situaciji ukoliko želimo slijediti svoje želje i odabire, a koji su u suprotnosti s njihovima, ne možemo izbjeći činjenicu da će biti nezadovoljni. Bit će nezadovoljni i povrijeđeni. No tada trebaš postaviti pitanje sebi: što će prevagnuti – tvoj odabir koji te čini sretnom ili želja da ih ne povrijediš?
Znam da odluka nije laka i nju ne moraš donijeti odmah. Daj si vremena. Ako procijeniš da ti je potrebna podrška, obrati se psihologu/psihoterapeutu. Vjerujem da će ti se s vremenom iskristalizirati i da ćeš naći opciju koja će ti biti prihvatljiva.
Ako bi roditelji pristali, uvijek možete zajedno potražiti stručnu pomoć kako bi kao obitelj iskomunicirali pred nepristranom osobom što vas muči. Stručna pomoć tu može biti ključna kako bi i tebi i roditeljima bilo lakše sagledati perspektivu onog drugog. Preduvjet je da svi zaista želite sudjelovati u tome.
Želim ti puno sreće.