Razvodimo se radi moje nevjere i plašim se kako će moji sinovi to podnijeti?

Pozdrav. Moj muž želi razvod zbog moje nevjere. Znam sve i osjetim krivnju. On svoj dio krivnje ne vidi. Mene su njegove kompjutorske igrice udaljile od njega, a to igranje je bilo maltene dan i noć. Nije pio, nije izlazio, nije varao, ali nije bio ni prisutan u ničem. Stalno se samo igrao. Ja sam dobila pažnju od drugoga, a u braku sam se osjećala zapostavljeno. Znam, pogriješila sam, preljub nije riješenje.

Dogovorili se nakon 16 godina braka da ćemo se razvesti. Meni je to jako teško zbog djece. Napravit ćemo to nakon ljeta sporazumno. Nakon razvoda bih ostala u kući, jer su djeca još maloljetna (dečki od 17 i 11 godina), pa da im budem blizu i da još osjete oba roditelja u kući. Svađa nema.
Može li se kako izbjeći socijalna služba, da ne zovu djecu, ako je sporazumno? Nekako ih moramo pripremiti na to, ali ne znam kako. Bit će teško i bojim se reakcije u tim njihovim godinama. Ne znam kako muška djeca to proživljavaju. Hvala

ODGOVOR:

Draga čitateljice,

u svakom odnosu, bez obzira na njegov ishod, smatram da niti dobro niti loše nije došlo samo s jedne strane i slažem se s vama da, što god da je, odgovornost u odnosu mora se podijeliti. Dobila sam dojam iz vaše poruke kako ste, unatoč određenim nemilim događajima, ipak uspjeli doći do sporazumnog rješenja i smatram da je to jedna vrlo pozitivna stvar u cijeloj priči.

Nažalost, informacije o samom procesu razvoda i nužnosti uključivanja socijalne službe nemam, ali ne vidim razlog zbog kojih bi se djeca trebala nepotrebno uključivati u sudski proces, ukoliko ste se vi i otac djece dogovorili. Međutim, bez obzira na to, mislim da ih trebate pripremiti na vaš razvod, a za taj razgovor ne postoji recept. Jedino što vam zasigurno mogu reći jest da trebate biti iskreni s njima, dati im do znanja kako će vaši životi sada izgledati i svakako im dozvolite sve osjećaje koje u tom trenutku osjećaju (moguće ljutnju, krivnju, tugu).

Ukoliko primijetite da vrlo teško prihvaćaju situaciju, budite slobodni potražiti pomoć psihologa koji će vam svima olakšati taj proces. U svakom slučaju, pričajte zajedno s dečkima, dajte im mogućnost da vas pitaju sve što im nije jasno i budite otvoreni za razgovor s njima koliko god bude trebalo. Ako ne žele pričati o tome, i to je u redu. U prvim mjesecima sve reakcije su prihvatljive, dok god ne ugrožavaju njih ni vas. Na svaku novu situaciju potrebna je prilagodba, kako vama, tako i njima. Samo budite strpljivi, puni razumijevanja i iskreni.

Srdačan pozdrav!