Poštovani, molim vas mišljenje oko dva problema:
1 djeca su svakodnevno i cjelodnevno okružena sapunicama i neprimjerenim načinima rješavanja životnih problema - živimo sa suprugovim roditeljima, koji su u mirovini i po cijele dane gledaju tv. Starija djevojčica ima 4 godine i opsjednuta je pitanjima o smrti, ukapanju pokojnika - kad napokon popodne i dođem kući, slijede maratonski razgovori o tome što je stvarno, koji je zapravo posao glumaca, da je to pretvaranje, ali nisam sigurna razumiju li djeca te dobi o čemu se radi. Kada je umro moj djed, rekli smo im da je u raju i da nas čuva, a nedavno je vidjela ukapanje i nije joj jasno kao se može tijelo odvojiti i biti istovremeno i u zemlji i na nebu. Vidim da je zbunjena i ne znam što bih joj još mogla reći.
2. U lošim sam odnosima sa svekrom i svekrvom, između ostalog i zbog različitog pogleda na odgajanje, ali smo zbog nedostatka novca prisiljeni tamo živjeti - par smo se puta verbalno sukobili i ja sam odlučila da je za moje, ali i psihičko zdravlje djece bolje da uopće ne komuniciram s njima, jer ne znam koja bi sljedeća riječ mogla biti okidač. Djeca su zbunjena, ali sam pokušala objasniti da se mama i djed ne slažu jer je govorio ružne stvari o mami. Starija je to nekako prihvatila, ali je malađa (2,5) počela ispitivati zašto ne pričam. Stresna je to situacija i bojim se kakav će to utjecaj imati na njihov odgoj. Mislim da je problem u tome što sam povukla granice i ispala glavni negativac u cijeloj obitelji. Djeci pokušavam odgovoriti na svako pitanje, veća je šteta ako ostanu zbunjena, ali se pitam neće li oni to pokušati iskoristiti jednog dana kad narastu i manipulirati odraslima oko sebe. Može li razgovor ublažiti loše životne situacije? Na koja ponašanja da pripazim kako bih uočila dječje nezadovoljstvo i patnju zbog njihove okoline? Hvala, lijep pozdrav!
R.
Draga R., Prije svega bih Vam htjela dati jedan savjet koji općenito vrijedi i sigurno će Vam pomoći u obije opisane situacije: Opustite se. Vašoj djeci se ništa strašno neće dogoditi zbog problema koje ste naveli, niti će išta od ovoga što se opisali imati trajne posljedice na njihovu osobnost. Sve ovo može biti neugodno za vas, može biti ponekad neugodno ili zbunjujuće i za njih ali načelno – ništa strašno se ne događa i iz ovoga što ste napisali ne vidim da će se nešto sudbonosno dogoditi.
Sad da krenemo konkretno. Što se tiče prvog pitanja, dječja pitanja o smrti, pogrebu, duši su sasvim normalna. Važno je da o tom pitanju razgovarate kao i o svakoj drugoj temi i da su Vaši odgovori u skladu s Vašim razmišljanjima i stavovima o tome, jer ćete jedino tako biti konzistentni u svakom odgovoru, što će dijete najmanje zbunjivati. Nemojte upasti u grešku da se usklađujete sa stavovima okoline – djeci recite ono što je vaše viđenje, a ostali neka kažu svoje.
Budite bez brige, dijete će razumjeti da Vi vidite smrt na jedan način, a okolina na drugi. Faza zbunjenosti i propitkivanja sigurno neće trajati predugo. Ako ne znate što reći djetetu na pitanja o odlasku duše u raj, možete se posavjetovati s Vašim svećenikom, pa i dogovoriti razgovor u troje s Vašim djetetom – sigurna sam da svećenik to neće odbiti.
Što se tiče drugog pitanja, dobro je da ste prema djeci iskreni. Zadržite takav stav i prepustite njima da sami u svojim glavama poslože ono što ste im rekli Vi i drugi u obitelji. Bitno je i da ih ne osuđujete bez obzira na zaključak koji će donijeti – on je ionako privremen, pa i ako je pogrešan, do puberteta je daleko – promijenit će ga do tada barem deset puta.
Kako ćete uočiti patnju djeteta? Pa reći će Vam djeca sama. To se ne morate brinuti. Problem najčešće nije u tome da dijete ne govori što ga muči, nego da roditelj ne čuje kada dijete kaže da ga nešto muči – ne shvaća dijete ozbiljno, misleći da problemi djeteta nisu tko veliki kao njegovi. Ako se konzistentno držite jednostavnog odnosa iskrenog izražavanja onoga što mislite i slušate što Vam dijete govori, ne iskrivljavajući njegove riječi svojim stavovima ili predrasudama, ništa Vam neće promaći.
Iz ovoga što ste napisali čini mi se da ste na pravome putu. Nastavite tako i nećete pogriješiti - nećete učiniti ili propustiti učiniti nešto što bi vašu djecu u bilo čemu u životu zakinulo.
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener, soc. radnik