Problemi sa žvakanjem hrane

Negdje oko njenog drugog rođendana sam se požalila pedijatrici u savjetovalištu da imamo problema jer dijete neće gristi i žvakati hranu, a ona je odgovorila: učite ju!

shutterstock_1735801265.jpg

Ne okrivljujem ju za ništa, jer znam koliko puno posla ima, tamo je uvijek guž

Poštovani, Razmišljam koji je najbolji način da započnem pisati ono što me muči. Odlučila sam odmah prijeći na stvar jer drugačije ne znam. Po zanimanju sam učiteljica i zbilja volim to što radim. Međutim, kada se radi o maloj djeci, tu ne znam puno i učim dok gledam svoju djecu kako rastu. Imam curicu od 2 godine i 10 mjeseci i dječaka od 10 mjeseci. Negdje oko njenog drugog rođendana sam se požalila pedijatrici u savjetovalištu da imamo problema jer dijete neće gristi i žvakati hranu, a ona je odgovorila: učite ju! Ne okrivljujem ju za ništa, jer znam koliko puno posla ima, tamo je uvijek gužva i ona je zbilja pedantna i nikad ništa ne prepušta slučaju, ali joj malčice zamjeram jer nema vremena za „savjetovanje“ i razgovor.
Mi smo pokušavali svašta doma i „učili“ kako smo znali, ali do danas nismo napravili ništa. Čini mi se da je postalo još gore, jer sada dijete pokazuje i znakove stresa kad treba jesti. Neki dan sam opet ponovila pedijatrici naš problem, ovaj puta je ustanovila „poremećaj u ponašanju“ i uputila nas da se naručimo kod psihologa na pedijatriji u bolnici.
Ja ću to i napraviti, ali bih zbilja voljela kada bih prije svega mogla s nekim porazgovarati: jel' se događa i drugoj djeci? Jel' neće žvakati jer sam joj predugo pasirala hranu? Jel' to poremećaj koji se veže uz nedonoščad? (ona je rođena 5 tjedana ranije, zbog moje hipertenzije, uvijek je bila sitna i nikad ju hrana nije pretjerano zanimala, ali je inače zdrava) Jel' to faza koja će proći bez prevelike strke? Nadala sam se da je tako i da će uz bracu i ona početi normalno jesti, ali sad braco jede sve, a ona i dalje ništa. Ona jednostavno ne zna što bi s krutom hranom u ustima, ne zna koristiti zube, počne se gušiti, plakati i tu bude kraj.
Po prirodi je plaha, nepovjerljiva i boji se svega i svačega, svega nepoznatoga, pa tako i hrane. Nikad ju nismo nagovorili da proba sladoled, sok ili neke druge namirnice koje ne treba žvakati. Neki strahovi su se s vremenom izgubili (od stranih ljudi, prostora...), ali mnogi još nisu. Po ničemu drugome ne odudara od prosječnih vršnjaka, sudeći prema onome što sam pročitala i primijetila kod druge djece. Vjerojatno ovo što sam napisala nije dovoljno za neki detaljniji odgovor, ali bilo kakav odgovor koji će mi, osim osjećaja krivice da sam sama svojem djetetu učinila medvjeđu uslugu jer sam joj mljela hranu i tako ju učinila invalidom (vjerujte, toga imam na pretek), dati ohrabrenje da je problem rješiv na ovaj ili onaj način značit će mi puno. U očekivanju vašeg odgovora, Srdačno vas pozdravljam. Mama I.

Draga mama,

Prema ovome što ste napisali, vidim da ste već mnogo koraka poduzeli s ciljem da pomognete kćerki glede žvakanja. Roditelji vrlo često osjećaju snažnu krivnju kada uoče da su u nekom koraku u odgoju djeteta pogriješili. I ono što većina zaboravlja jest – oprostiti si. Činili ste ono što ste smatrali da je najbolje za nju! I premda je to dovelo do problema, to niste činili namjerno već upravo suprotno. To je prvi korak – trebate si to priznati i oprostiti kako bi smanjili osjećaj krivnje. Svi griješimo, bez obzira na naše profesije, a ono što nas čini boljim kako roditeljem tako i u našim drugim ulogama u životu, jest ako se trudimo uvidjeti što možemo činiti bolje – što Vi činite upravo sada, postavljajući ovo pitanje, tražeći odgovor iz svih mogućih izvora.

Ono što bi bilo dobro provjeriti jest da li dijete slučajno ima neke probleme fiziološke prirode zbog kojih se suočava sa teškoćama žvakanja. O tome biste ponovno trebali razgovarati s pedijatricom. S obzirom na njezine dosadašnje odgovore, predlažem da u prvoj rečenici započnete kako ste poduzeli već neke korake (koje će biti opisane u daljnjem tekstu) glede učenja žvakanja Vaše kćerke.

Ukoliko nije riječ u tome, tada Vam ne preostaje ništa drugo nego na strpljiv, uporan i zaigran način naučite dijete da žvače. Dakle, ono što Vi možete učiniti jest da hranjenje postane zabava. Koristite likove iz crtića koje Vaša djevojčica voli i oponašate jedenje s tim likovima. Uz to, važno je da to ne radite na silu. Sigurno Vas jako zabrinjava što ne žvače, ali pokušajte se na neki način izdignuti iznad te brige i na posve jedan veseli i zaigran način učite je polako da žvače. Primjerice, možete sebi napuniti usta i žvakati otvorenih usta, neka Vam hrana ispada iz usta, smijte se pri tome, zabavljajte (naravno, pazite da se ne zahliknete). Neka hranjenje postane nov način zabave i igre. Kada savlada žvakanje, onda ćete ju polako učiti da ne žvače otvorenih ustiju. Sada je važno da savlada ovu vještinu. U jednoj stvari ići ćete možda korak unatrag (čistoća stola i oko stola, način jedenja), ali s druge strane Vama je sada cilj naučiti je da žvače pri čemu ona već polako ima otpor od hranjenja općenito.

Osim toga, možete krenuti od manje krute hrane poput omekšanog kruha. I vodite računa da idete malim koracima. Vrlo vjerojatno će trebati neko vrijeme da savlada žvakanje, a možda da uopće prihvati tu igru. Stoga krenite primjerice za onim obrokom koji mislite da joj najlakše pada – doručak ili ručak. Vodite računa i o tome koliko je umorna. Ako je jako umorna, ostavite radije to za neki drugi obrok kako ne bi povezivala svoju razdražljivost sa novom igrom.

Vrlo često odrasli uspoređuju djecu i ukazuju im što druga djeca rade. Svakako to izbjegavajte. Budete li je uspoređivali s mlađim bratom, njezino samopouzdanje će se još više narušiti i vjerojatnost da će naučiti vještinu žvakanja smanjiti.

Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog i TA psihoterapeut, www.centarproventus.hr