Imam problema i u društvu, bojim se suprostaviti nekim prijateljima, dopuštam im da me iskorištavaju. Stalno plačem i često sam bijesna, a tada se i ozlijedim. Udarim se i slično. Uza sve to jako se bojim mraka, što mi mnogo otežava život, ne mogu spavati sama u sobi, ne mogu ići vani po mraku, ne mogu ništa. Jednostavno se ukočim. Molim za pomoć. puppy
Draga puppy,
Veliki broj mladih u dobi od 16 godina ima problema s roditeljima baš iz razloga koji si navela. Roditeljima je njihovo dijete uvijek dijete, a djeca odrastaju. Znam puno roditelja koji se prema svojoj djeci od četrdeset, pedeset godina i dalje ponašaju kao da su djeca. Kada uzmemo u obzir takvo što nije niti čudo da se tvoja mama prema tebi ponaša kao da si dijete.
Po svojim godinama ti polako ulaziš u svijet odraslih i naravno da želiš da te kao takvu tretiraju. No treba imati na umu, da su tvoji roditelji još uvijek odgovorni za tebe (i pred zakonom), a da tebi fali iskustva da budeš potpuno ravnopravna. Zbog svega toga roditeljima zna biti teško balansirati između pružanja slobode svojoj djeci i postavljanja granica.
Ono što bih ti željela poručiti jest da svoju mamu ne možeš promijeniti. Ono što možeš jest promijeniti svoje reakcije u odnosu na nju. Kako to učiniti? Prvenstveno se stavi u njene cipele. Razmisli malo koja je pozadina njena ponašanja? Je li to briga za tebe, je li malo prezaštinička, je li prestroga bojeći se da ti se nešto ne dogodi? Stavljanje u tuđe cipele ne radimo da bismo opravdavali neko ponašanje, već da bismo bolje razumjeli zašto se ta osoba tako ponaša. Kod roditelja neka ponašanja proizlaze prvenstveno iz brige za svoje dijete.
Nadalje, postoji jedna lijepa i poučna rečenica koja kaže „Ako te to što radiš ne dovodi do onoga što želiš, radi nešto drugo“. Često puta promjena našeg ponašanja izaziva promjenu ponašanja druge osobe. Stoga razmisli malo što bi mogla i htjela promijeniti kod sebe. Naravno jako je bitno da to i želiš.
Što se tiče prijateljstava, bilo bi dobro da se zauzmeš za sebe. Za to ti je potrebno mrvicu više samopouzdanja. Evo nekoliko načina kako da radiš na tome: - Sama sebi napiši jedno pismo koje će početi s „Draga ja“ u kojem se nahvali za sve dobro što si učinila za sebe i za druge, za sve što si postigla… - Pohvali sama sebe kada nešto dobro napraviš - Ispričaj se sama sebi kada pomisliš da te nitko ne voli, da se nikome ne sviđaš - Ako se ne baviš, počni se baviti nekom fizičkom aktivnošću (vožnja bicikla, rolanje, trčanje, brzo hodanje…) - Ako već to ne radiš, uvedi redovne obroke (jedi voće i povrće) - Zamoli drage i bliske ljude da ti kažu barem tri stvari koje vole kod tebe - Napiši popis svojih karakteristika koje voliš (sve što ti padne na pamet) - Preuzmi odgovornost u smislu „JA poruka“ Primjerice, kada kažemo ON me naljutio, trebali bismo reći JA sam se naljutio/la, te na taj način preuzeti odgovornost za vlastite emocije. Ako uspijemo tako misliti, neminovno preuzimamo odgovornost za vlastiti osjećaj o sebi samima, kao i za vlastito samopouzdanje. - Razmisli u čemu se očituje tvoja kreativnost i počni raditi nešto po tom pitanju - Svaki dan učini jednu lijepu stvar za sebe
Što se tiče straha od mraka. Moj je savjet da porazgovaraš s roditeljima o svojim strahovima. Iskreno. Pristupi im i objasni da ti je to veliki problem i da ti otežava funkcioniranje te zajedno s njima razmisli o mogućim rješenjima. U tvojoj dobi od 16 godina što spada u doba adolescencije strahovi se često pojačavaju i to se događa velikom broju mladih ljudi.
Za početak spavaj uz upaljenu lampicu: Diskretno svjetlo vjerojatno ti neće otežavati da zaspiš, a dovoljno je da odagna strah. Isto tako možeš ostaviti otvorena vrata.
Samo hrabro, možeš ti to!
Srdačno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus