Ali, naišli smo na psihološku barijeru u trenutku odvikavanja od pelena. Ništa neobično ali mene je kao roditelja strah da ne pogriješim pa da ne nastane dugotrajniji problem. Naime, postupak odvikavanja od pelena je krenuo s navršenih tri godine, gotovo na njegovu inicijativu... i mokrenje ide bez ikakvog problema. Ali, pražnjenje crijeva je postalo problem. Traži pelenu, odbija pomoć, odbija tutu, wc školjku, odbija čučnuti kad mu dođe. Odbijanje je intezivno obzirom da mi kao roditelji kod njega ništa ne forsiramo nego s vremena na vrijeme ponudimo pomoć da ćemo mu pokazati i olakšati. Dječja slikovnica "Hoću moju tutu" je nakon prvog čitanja šutnuta u kut i ne želi je vidjet. Vidim da je svijestan i znam da ga treba pustiti da sam odluči kada će i kako će ali ovakvo njegovo uporno odbijanje dovelo ga je do opstipacije, portalaka, krvave stolice...vrijeme je da potražim vašu pomoć! Hvala na vašem vremenu i na odgovoru kojeg željno iščekujem! Mama V.
Današnje pelene upijaju jako dobro, pa tako dijete ne osjeti miris kada obavi veliku nuždu sve dok ne nastupi faza odvikavanja od pelena. Zbog toga, miris može jako odbijati dijete i ono će biti u velikom otporu da sjedne na tutu kada za to vrijeme dođe. Možete olakšati djetetu, ako to učinite zabavnim.
Započnite igru tako što ćete uzeti plišanu životinju ili neku sličnu igračku s kojom ćete odglumiti cijeli dan – ustajanje, doručak, odlazak u vrtić (ako ide u vrtić), igranje, ručak, igranje, spavanje. Činite to spontano. Vrlo vjerojatno će se vaš dječak uključiti u tu igru na neki način. Kada osjetite da bi mogao biti pravi trenutak (već za vrijeme prve igre ili možda neki drugi dan), ubacite u igru da ta igračka ide na wc kad se probudi, pa iza ručka (nemojte da odlaženje na wc bude glavnina priča, već samo spontani dio dana kao što to i je u stvarnom životu).
Nakon što se tako par puta odigrate, onda odigrajte istu priču, ali ovog puta ubacite da igračka ide na pravu tutu, a da istovremeno sve ostalo ostaje isto. Na taj postepeni način dijete će vidjeti da je za tu igračku normalno da se ide na wc, a s obzirom da se djeca identificiraju s igračkama u igri, moguće je da će to olakšati njegovo prihvaćanje tute.
Kada u njegovoj igri uočite da sam uzima igračku koju odvodi na wc ili ako sa zanimanjem i prihvaćanjem gleda u Vašu igračku koja ide na tutu, tada ga zaigrano i spontano pitajte – „što misliš kako je toj igrački na tuti? Želiš li sam sjesti na tutu?“. Važno je da sve skupa bude spontano i kroz igru, te da dijete ne osjeća pritisak da samo mora na tutu ako ta igračka ide. S vremenom, kada osjetite da je dijete spremno ići na tutu, tada ga obavezno stavljajte na tutu u otprilike isto vrijeme svakog dana. Obavljanje nužde treba mu postati navika, a to će mu olakšati ukoliko ga se svaki dan stvalja na tutu u isto vrijeme bez obzira da li on nešto obavio ili ne. S vremenom će vrlo vjerojatno početi obavljati nuždu redovito. Sretno,
Tatjana Gjurković,
dipl psiholog, certificirani terapeut igrom