Kako pristupiti 17-godišnjem sinu koji je postao agresivan, nezahvalan i pun bijesa?

Molim vas za savjet ili pomoć. Imam sina od 17 godina, živi sa mnom od svoje treće godine otkako smo se ja i supruga razveli. Živimo u manjem mjestu, u obiteljskoj kući s mojim ocem i majkom. D., moj sin odjednom je promijenio ponašanje, svađa se, neće poslušati ni jedan moj savjet, čak fizički prijeti baki i djedu koji pokušavaju razgovarati s njim dok sam ja na poslu. Uvijek je bio dobro dijete kojem smo svi poklanjali pažnju, sad kaže da nas sve mrzi, da smo budale, različite ružne stvari. Mojim roditeljima koji su imali težak život i koji unuka neizmjerno vole to je udarac koji ne mogu podnijeti, iako i dalje s njim lijepo komuniciraju i pokušavaju imati što ljepši odnos. Sve ih je to jako pogodilo, često ih zateknem kako razgovaraju i plaču. Pripremio sam se za ulazak sina u pubertet, razgovarao sam o tome s prijateljima koji su to prebrodili, čitao sam razne članke i savjete psihoterapeuta. Pokušavam što više vremena razgovarati s njim, izmišljam bezvezne razloge za šetnje i odlaske kod prijatelja samo da bismo što više bili izvan kuće i razgovarali, ali to je postalo veoma teško. Počeo je lupati po stvarima, psuje i mene i moje roditelje. Ne znam što da radim. Radim samostalno već deset godina kao elektromehaničar, imam servis koji ionako teško posluje, puno radim, skoro svaki dan od jutra pa sve do 20-21 sati navečer. Znam da sam premalo vremena provodio sa sinom zbog posla, ali nastojao sam sve to nadoknaditi mu u slobodno vrijeme. Nastojao sam biti dobar otac, kupovao sam mu sve što je poželio, to je bila jedna od mojih grešaka. Ne znam kako dalje, noćima ne spavam, brinem se, volim sina više nego cijeli svijet, pokušavam na sve načine doprijeti do njega kako bi poslušao moje savjete. Saslušam ga, razumijem ga, dugo razgovaramo i on mi obeća da će paziti na ponašanje, ali njegovi napadi bijesa su sve češći. Moji roditelji su očajni, jako su bolesni, bojim se za njihovo zdravlje, a s druge strane to ne mogu objasniti sinu koji ne mari nizašto. Pokušavam na lijep način razgovarati s njim, progutam sve njegove uvrede i ružne riječi, nekoliko dana sve bude u redu i onda opet nastane pakao. On većinu dana provodi uz kompjuter, na društvenim mrežama i uz glazbu i uopće ne mari za nas i naša nastojanja da ponovo budemo sretna i bezbrižna obitelj. Odrastao je bez majke koja se poslije našeg braka udavala još nekoliko puta, nije puno marila za njega. Odvozio sam sina kako bi proveo nekoliko dana s njom, na njezin zahtjev. Sve sam činio kako bi on shvatio da ne možemo ja i ona biti zajedno. Znao sam da će mu teško pasti odrastanje bez majke kad postane adolescent, ali nisam mogao zamisliti da će se onako brižno i dobro dijete odjednom razviti u osobu koja u meni vidi neprijatelja i ne želi sa mnom više ni razgovarati. Molim Vas za savjet jer ne znam što da radim ni kako da se dalje ponašam. Unaprijed Vam se zahvaljujem.

Dragi tata,

vjerujem da Vam nije lako i da ste zabrinuti za svog sina, ali i roditelje koji su na neki način žrtve njegova ponašanja. Ono što Vam mogu reći, a što će Vas možda djelomično utješiti, jest da sve što Vaš sin prolazi zapravo ne odudara od ponašanja jednog pravog školskog primjera adolescenta. Bunt i revolt u toj dobi su sasvim normalni i očekivani, osjećaj da ih nitko ne razumije, želja da se odvoje s jedne strane i potreba za zaštitom s druge. Ako svemu tome dodamo činjenicu majčine odsutnosti i nebrige – zapravo je posve razumljive zašto se Vaš sin ponaša tako kako se ponaša.

No, razumjeti zašto je netko nešto učinio (ili čini) ne podrazumijeva i prihvaćanje istoga. Mi možemo razumjeti primjerice zašto je netko krao, ali to ne znači da tu osobu nećemo sankcionirati. Moja pretpostavka jest da Vašem sinu vrlo vjerojatno nedostaju granice, odnosno da njegovo ponašanje ni na koji način nije sankcionirano. I upravo zbog toga on i dalje čini sve što čini – vrijeđa Vas i Vaše roditelje.

Jasnoća granica pokazatelj je kako obitelj funkcionira. Nedovoljno jasne granice umanjuju djelotvornost obiteljske zajednice, onemogućuju ovladavanje problemima i kod djece potiču razvoj raznih patoloških stanja i ponašanja. S druge strane, prečvrste granice pak otežavaju komunikaciju među članovima koji mogu biti samostalni ali i distancirani, pa se pojedini član obitelji s poteškoćom kada se ona javi mora nositi sam. Ono što je izuzetno bitno kod postavljanja granice jest učenje djeteta da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica te da je na njemu da preuzme odgovornost za te posljedice. Važno je da zna da uz sve veća prava koja traži (posebice u adolescenciji) idu i sve veće odgovornosti, te pri tome roditelj ne smije preuzimati odgovornost za njegovo ponašanje u kritičnim trenucima. U tom kontekstu, smatram da je bitno da sa sinom porazgovarate o tome kako se ophodi s djedom i bakom (a u konačnici i s Vama) i da mu jasno date do znanja koja će biti posljedica ukoliko tako nastavi. A potom se svojih riječi trebate i pridržavati. U toj situaciji dosljednost je najvažnija.

Moj savjet jest da ne forsirate druženja i razgovore sa sinom – ne možete na silu postići da se on otvori. Radije mu samo dajte do znanja da ste tu za njega, da ga volite i da ako ako želi razgovarati ili se družiti s Vama da ste tu. I onda ga pustite i čekajte. Također bi Vam isto predložila i za savjete – dajte mu savjete samo ako Vas traži. U suprotnom nemojte. Znam da to nije lako, ali jedino na taj način postoji šansa da se nešto promijeni s obzirom da Vas dosadašnji obrazac nije dovodio do cilja.

I na kraju opet ponavljam – možemo razumjeti uzroke ponašanje Vašeg sina, ali to ne znači da fizičke nasrtaje na Vaše roditelje i uvrede treba tolerirati. Vaš sin zaista treba naučiti da svako ponašanje nosi posljedice – da je fizički nasrnuo na nekoga tko mu nije obitelj, što bi se dogodilo? Ne bi li ta osoba možda pozvala policiju? Ne bi li ga to onda naučilo da dva puta razmisli prije nego li će nasrnuti na nekoga? Da vrijeđa primjerice svog poslodavca – ne bi li ga to dovelo do otkaza? A onda i do ugrožene egzistencije? Ne bi li tada i iz toga nešto naučio?

Poanta jest da dok god Vi tolerirate njegovo ponašanje, on će ga manifestirati jer može – jer nema posljedica. Čim shvati da iza svakog ponašanja slijede posljedice (kako one loše tako i one dobre), stvara se dobar teren da se njegovo ponašanje promjeni.

Ukoliko Vam je potrebna podrška i dodatni savjeti, slobodno se javite u naš Centar.

Sretno!

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Centar Budi svoj

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Moji odgovori