Osjećam toliku usamljenost i prazninu da sam potpuno paraliziran pomaknuti se u bilo kojem smjeru

Poštovana, pokušati ću opisati svoj problem. Imam 32 godine i već dugo godina, sigurno od srednje škole nadalje, imam ozbiljnih problema s anksioznošću, socijalnom fobijom, i vrlo vjerojatno, depresijom. Problemi se pogoršavaju kako godine odmiču.

U zadnje vrijeme, od kada sam napunio 30. godina, najviše osjećam veliku usamljenosti i prazninu ali i stid, žalost, ogorčenost, 24–satni pritisak u prsima i teret u glavi, strahove, bezvoljnost.
Također, bolujem od psorijaze cijeli svoj život i pogoršava se kako vrijeme odmiče. Zbog toga jako patim jer ulažem puno truda u skrb, a rezultati izostaju.

Imam veliki problem prihvaćanja sebe onakvim kakav jesam (naročito fizičkog izgleda a počeo sam sumnjati i u svoje intelektualne sposobnosti) i velikih problema sa samopouzdanjem.
Potječem iz disfunkcionalne obitelji. Otac mi je liječeni alkoholičar a majka sklona kritikama i zabranama. U komunikaciji s njima uvijek nekako osjećam ogorčenost i nervozu i završimo u svađi. Sestra mi je suprotnost; jako je agresivna dok sam ja stidljiv i povučen te stoga nismo u nekim odnosima. U komunikaciji s njom osjećam nelagodu i nepovjerenje zbog učestalih svađa iz prošlosti. Sestra se odselila, a ja još živim s roditeljima. Momentalno stanje u obitelji je puno bolje nego što je bilo kad sam bio mlađi; u formativnim godinama. Otac ne pije nekoliko godina.
U školi sam bio predmet poruge među nekim đacima, s naglaskom na srednju školu, a na fakultetu autsajder, te sam se vječito morao nekome dokazivati. Usprkos tome uspio sam steći manji broj kvalitetnih prijatelja.

S akademskim uspjehom nikada nisam bio baš zadovoljan jer sam ulagao puno truda, za osrednji rezultat. Na koncu sam završio besperspektivni fakultet i imao velikih problema sa zaposlenjem. Zbog svoje nekomunikativnosti i manjkave osobnosti sam jedva pronašao posao. Posao je takav da od plaće sam ništa ne mogu stvarati, a ne pruža mi ni nekakve edukacije da budem u korak s vremenom. Zbog navedenih problema sam u strahu od promjene posla.

Nikada nisam imao djevojku tj. bio u romantičnoj vezi. Uvijek sam imao razne simpatije ali im se nikada nisam usudio prići zbog svoje sramežljivosti. Prema meni žene nisu iskazivale neki poseban interes. Imam potrebu za prisnošću i nježnošću, ali nisam u stanju to ostvariti. Sada su se počeli javljati i strahovi da ako i uspijem, da neću znati i uspjeti usrećiti partnericu i da ću sve upropastiti. Svjestan sam da i nemam baš neke šanse bez ogromnih promjena, a preslab sam za te promjene. Tinejdžerske veze su me zaobišle i propustio sam naučiti ono što je trebalo. U odnosu prema ženama nisam muškarac nego najobičnije dijete.

Osjećaj usamljenosti se još produbio i zbog raznih drugih okolnosti. Naime roditelji su se prije tri godine privremeno odselili tako da sada živim sam, to malo društva što sam ga imao se raspalo (brakovi, ozbiljne veze), a po prirodi posla sam većinu vremena sam u uredu.

Već neko vrijeme, godinama, nastojim promijeniti svoje stanje. Išao sam psihijatru i psihologu, pokušavao sam upoznati neku curu ili društvo online, pozivao sam prijatelje na druženje, išao sam na tečajeve stranih jezika, tečaj plesa, planinarenje, treninge, volontirao sam, išao sam na putovanje, koncerte… Svugdje sam osjećao istu prazninu. Mislim da, jednostavno, isijavam neki očaj i nezadovoljstvo koje odbija ljude i nikako da se s nekim kvalitetno sprijateljim ili ostvarim dublju vezu. Ne znam kako da si pomognem i promijenim na bolje.
Usamljenost i praznina su toliki da me znaju paralizirati na poslu tako da sam počeo raditi sve sporije i nekvalitetnije. Počeo sam osjećati nepovjerenje i ogorčenost prema ljudima.
Kod kuće ono što me prije zanimalo, serije, filmovi, knjige me više ne zanima i izgubio sam strast za tim hobijima. Čak sam prestao ići i na trening što mi je ujedno bila i alternativa za društveni život.

Svaki dan u životu mi nalikuje na scenu iz filma Beskrajan dan a godine idu, ja sam sve stariji, bliži se 35 a ništa nisam postigao i tapkam na mjestu.
Ne znam više što da radim.

Odgovor:

Dragi čitatelju,

iz tvog pisma iščitavam jako malo samopouzdanja i puno kritika na vlastiti račun. Kao što ste i sami naveli, teško vam je prihvatiti samog sebe, a uslijed traumatičnog djetinjstva obilježenog očevim alkoholizmom i majčinim kritikama, razvili ste razne simptome s kojima se sada teško nosite.

U pismu ste naveli da već godinama pokušavate promijeniti svoje stanje i poduzeli ste konkretne korake no situacija se nije promijenila. Iako ste napisali da ste već bili kod psihologa i psihijatra, moj savjet je da opet zatražite stručnu pomoć. Možda vam osobe kod kojih ste bili jednostavno nisu „sjele“; možda vam nije odgovarao njihov način rada. No u ovom momentu bih rekla da vam je podrška stručne osobe neophodna. Moja sugestija jest da potražite psihoterapeuta i da se u prvom kontaktu fokusirate na to da vam ta osoba paše i da osjećate da možete s njom razgovarati. Terapija razgovorom je važna jer ste prošli kroz teške situacije u djetinjstvu koje su se na neki način sigurno odrazile na vaš današnji život. Psihoterapijom neće odmah postići sve što želite i promjena nakon nekoliko razgovora neće biti ogromna, no to ne treba ni očekivati. Manji koraci će s vremenom dovesti do promjene koja čini veliku razliku.

Za kraj vam imam potrebu naglasiti da „manjkava“ osobnost ne postoji. Svatko od nas ima vrline i mane, drugačiji smo. Komunikativnost nije uvijek i za sve situacije prednost. Postoje ljudi koji su baš poput vas zatvoreniji i koji će radije tražiti društvo „šutljivijih“ ljudi. A njih nećete naći na glasnim mjestima pa vam se možda čini da ne postoje i da ste iznimka.

Fizički izgled i njegova privlačnost su relativan pojam. Da, postoji ljudi za koje bi većina na prvi pogled rekla da su lijepi jer imaju pravilne crte lica, skladnu figuru, ravne zube… No u isto vrijeme ono što je lijepo meni, ne mora biti i vama. I obrnuto. Nekada nam baš nečije nesavršenosti mogu biti lijepe i mogu nam baš zbog toga izdvojiti tu osobu kao posebnu.

Sve što sam vam napisala nije floskula. Mnogi ljudi za koje bi se vjerojatno složili da su privlačni nemaju samopouzdanja. I obrnuto. Najvažniji je osjećaj koji nosimo u sebi i činjenica prihvaćamo li sami sebe takvima kakvi jesmo. Jer to je jedina osoba za koju imamo garanciju da će s nama biti zauvijek. A na sreću, to su stvari na koje možemo utjecati. I stoga vam sugeriram da potražite podršku psihoterapeuta.

Sretno!

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Moji odgovori