Osjećam strah i tjeskobu zbog oca svoje bebe koji nas maltretira

Poštovani, imam dijete rođeno van braka, jer sam u 4. mjesecu trudnoće napustila djetetovog oca, kada je psihičkom zlostavljanju pokušao dodati i fizičku notu te me prisiliti na pobačaj. Srećom uspjela sam pobjeći. Prijetnje i napadi su trajali do 6. mjeseca trudnoće kada je i u kuću mojih roditelja ulazio bez dopuštenja. Nakon toga se prestao javljati, mislila sam da je tortura završila dok se nije pojavio u rodilištu netom što sam rodila.

Plakao je, govorio kako se promijenio, kako više nema ni droge ni kocke, kako želi skrbiti o djetetu. Željela sam ipak da dijete zna za oca i da ne budem ja ta koja će mu uskratiti očinsku figuru, pa smo dogovorili dolaske u moj obiteljski dom u kojem će viđati dijete. Ta dva mjeseca imam osjećaj nije dolazio radi djeteta već da mene još više ponižava, vrijeđa i krivi za to što sam mu navodno uništila život, odvojila ga od djeteta. Kada me pokušao ponovno prisiliti na fizički kontakt dok sam presvlačila dijete, uspjela sam ga odgurnuti i opaliti mu šamar te sam počela vikati kako bi me ukućani čuli.

Od tog dana nestaje na 6 mjeseci, ni poruke, ni poziva, ništa. Dolazi mi poziv sa socijalne u kojoj me otac djeteta prijavio da mu već pola godine ne dam vidjeti dijete. Na socijalnoj smo prošli medijaciju u kojoj se nisam osjećala ni sigurno, ni shvaćeno, ni zaštićeno, nekako je sve išli na njegov mlin. Djelatnicima je ispričao laži kako je zaposlen, kako ima uređen životni prostor, kako ima novca i ostale laži koje svima priča kako bi o sebi stvorio sliku osobe koja je u stvari jako stabilna, a ne onoga što uistinu jest. Nitko njegove iskaze nije niti provjerio, pa je donesena neka “zajednička” odluka da viđa dijete uz moju prisutnost dok dijete doji.

To viđanje je trajalo neka 2,5 mjeseca i to ne onako kako je bilo dogovoreno, već kad bi njemu odgovaralo, jer: “vi ne smijete braniti ocu da viđa dijete i trebate mu izaći ususret obzirom da radi na udaljenom mjestu” a nitko se nije zapitao kako sam i na koji način ja tom ocu mogla braniti 6 mjeseci da ne upita za to dijete. Viđao je bebu opet kako je stigao, čak ju je jednom posjeo u auto da će se provozati do trgovine i vratio se tek za 4 sata. Tada sam mislila da ću umrijeti, nije se javljao na telefon, beba je bila mala, bez vode, bez presvlake bez ičega. Kad sam ga napokon dobila na mobitel beba je vrištala u pozadini a on je rekao: Nećemo se vratiti.

Ne sjećam se više na koji način sam ga umolila da mi vrati dijete, ali kad su došli beba je sva bila osuta i crvena, s povišenom temperaturom od plača i stresa. Opet su mi na socijalnoj rekli da dijete nije bilo u životnoj opasnosti i da se tu ništa ne može, jer je to djetetov otac. Nakon ta nesretna 2,5 mjeseca torture i slušanja kako djetetu govori: “tvoja mama je kurva, ona je kriva što nismo skupa, samo ti narasti i uzet će te tata, tvoja mama tebe ne voli zato ti je tatu odvojila da ga nemaš…” djetetov otac ponovno nestaje na evo već 5 mjeseci, niti uplaćuje uzdržavanje, niti je upitao za dijete. Nedavno šalje samo poruku u kojoj me obavještava da ćemo se ubrzo vidjeti.

Sve sam rekla na socijalnoj, upozorila sam da će se ponoviti isti scenarij i sve što ja dobivam za odgovor je da ne smijem braniti da otac viđa dijete. A tko se tu iskreno brine o mom djetetu, kakve će psihičke posljedice ostaviti ovo sve na moje dijete? Znam da su prve tri godine najvažnije, sa mnom ima rutinu, sigurnost i pregršt ljubavi, još uvijek doji i sretno je i zadovoljno dijete. Osjećam veliki strah i tjeskobu, želim ga svim silama zaštititi od monstruma i glumca kojeg sam nekada stvarno voljela, ali se pretvorio u nešto sasvim drugo od osobe koju ja poznajem. Bojim se i ne želim ni pomisliti koliko bi mogao negativno utjecati na moje dijete. Jer on je “tata” kojeg malo ima, malo nema, malo dođe popiti moje krvi pa nestane i onda kad mu treba nova doza opet se vraća.

A nitko, apsolutno nitko, ni ne dovodi u pitanje kako će mom djetetu biti kroz život? Kako će se to dijete nositi s takvom osobom? Lako je za mene. Ja sam više navikla, ali ovoj bebi to uistinu ne treba. Kako ću mu ikada objasniti da sam ja ta koja sam pogrešno izabrala oca za svoje dijete? Kako?

ODGOVOR:

Draga mama,

vjerujem da je zaista teško biti u situaciju u kojoj nikada ne znate kada će se djetetov otac pojaviti te kakvog će ponašanja tada biti prema vama i djetetu. Neke situacije koje opisujete (psihičko zlostavljanje, pokušaji fizičkog zlostavljanja, prisila na pobačaj) zaista su zastrašujuće i zvuči kao ispravna odluka da se odvojite od osobe koja ima takvo ponašanje prema vama. Također, te situacije su dovoljno važne i ozbiljne da bi se trebale prijaviti policiji. Razumijem da imate kontakt sa Centrom za socijalnu skrb i važno je da surađujete i dalje, no čini mi se kao da ne osjećate da ste dovoljno ozbiljno shvaćeni i zaštićeni u ovoj situaciji.

Jasno je da odluku hoće li otac imati pravo na viđanje djeteta ne donosite vi nego nadležni CZSS, no ono što je jako važno jest da se odabere primjeren način viđanja tate i djeteta, a čini se da situacije dosadašnjih viđanja nisu nešto što bi trebalo ponavljati na taj način. Ukoliko se vi osjećate nesigurno i ugroženo, normalno je da i dijete osjeti taj osjećaj. Stoga je jako važno da uvjeti susreta oca i djeteta budu drugačiji.

Postoje različite mjere koje CZSS može dodijeliti, a da se drugačije organizira viđanje oca i djeteta. Ukoliko se vi ne osjećate sigurno uz oca djeteta te ukoliko ne možete imati povjerenje da se neće ponoviti situacija gdje otac uzima dijete na nekoliko sati, bez osnovnih stvari koje su potrebne da dijete bude ok, ali i bez da vama da informaciju gdje će se nalaziti, to je jako važno da ozbiljno podijelite s djelatnicima u CZSS. Ukoliko smatrate da nadležni CZSS ne reagira adekvatno i ne pruža vam potrebnu zaštitu tada možete tražiti izuzeće tog CZSS.

Navodite kako vas brine utjecaj takve dinamike viđanja s tatom na dijete. Umjesto fokusa na taj dio, jako je važno da se usmjerite na to kako da vaš odnos s djetetom bude odnos sigurnosti i povjerenja. Na taj način dijete gradi psihološku otpornost koja mu može pomoći kasnije u životu da se lakše nosi s neredovitošću u viđanju oca. Nekada, kada nam brige oko budućnosti okupiraju sadašnjost, propuštamo u sadašnjosti učiniti važne korake. Zato preporučujem da se sada usmjerite na traženje zaštite za vas i dijete od strane institucija. Ukoliko jedna institucija ne odreagira adekvatno, imate pravo obratiti se višoj instanci. Važno je da budete uporni i da postignete veći osjećaj zaštite i sigurnosti za sebe i dijete. No upravo zbog toga, i u situacijama kada se otac pojavi i ukoliko dolazi do fizičkog napada ili grubog verbalnog napada, važno je nazvati policiju.

Kako će dijete odrastati, normalno je da će dobivati neke odgovore koji su primjereni za njegovu mogućnost razumijevanja u toj dobi. U tim odgovorima bitno je da govorite samo ono u što ste sigurni i da veći naglasak bude na vašem odnosu s djetetom. U redu je za dijete da nekada čuje i da se neki odrasli nekada slažu i čini se da su si baš dobar par, a onda ipak vide da je bolje ako ne budu više par. Tada je važno da djetetu kažete da čak i kada se s njim nećete slagati, da ćete mu vi uvijek biti mama i uvijek biti tu za njega.

Važno je ne opravdavati niti kritizirati oca, možete reći da ne znate zašto tate nema (jer to je čini se i istina) i pomoći djetetu da se nosi s emocijama vezanim uz to. Ako neka pitanja ili razdoblja kada dijete odraste budu izazovna, tada se možete ponovno obratiti s upitom i dobiti jasnije smjernice kako s djetetom razgovarati o ovoj temi.

TEA KNEŽEVIĆ

mag. psih. i certificirani terapeut igrom
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori