Prijateljstva su mi uvijek predstavljala nekakav težak i nedostižan zadatak. Imala sam prijatelja, ali ta prijateljstva bi kad-tad prestala, poneka bez riječi, a poneka sitnim sukobima koji bi se mogli okarakterizirati kao svakodnevni koji bi se dali rješiti. Čak i kada bih se ispričala za nešto što bih pogriješila kao da se stvari ne bi vratile na mjesto. Nemam veliki krug ljudi oko sebe a i ove koje imam rijetko viđam, oni imaju svoje prijatelje i živote i ja sam tu uvijek nekako sporedna i nebitna, ne mislim da sam ikome na pameti pa čak i kada se slavi često nisam prisutna. Ne vidim razloga tome jer unatoč svojim strahovima ipak pošaljem poruku i pozovem na druženje. Istina je, jesam samokritična i imam veliki manjak samopouzdanja, nisam ekstrovert, no ne mogu reći niti da ne ulažem nimalo truda. Ipak, smatram da ljudima nisam dovoljno značajna da bi me se sjetili, a i kada me se povremeno netko i sjeti i primijeti, to me jako iznenadi (iznenađenje ne pokažem nego se trudim ponašati ležerno).
Dok sam bila mlađa, bila sam odbacivana nekoliko puta od strane prijatelja i društava zbog sitnica, nekakvih srednjoškolskih tema i problema. Sve odnose koje imam smatram iz dana u dan sve težima i napornijima, mislim da se moram truditi puno više od ostalih da bih održala prijateljstva. Ta prijateljstva i dalje nisu toliko čvrsta te da svako od njih svakog trena može puknuti. Postaje mi jako naporno boriti se s time i razmišljati o tome, često sam tužna i samopouzdanje mi je sve niže. Imam osjećaj kao da me sve više strah ljudi i odnosa s njima. Iako objektivno imam uspjeha na fakultetu i u zdravoj sam vezi, socijalni odnosi mi stvaraju anksioznost. Iskreno da kažem, ne znam kako sam uspjela naći zdravu vezu i ostati u njoj. Strah me da uskoro kada završim s fakultetom neću više imati nikoga oko sebe i da ću ostati potpuno sama, s obzirom na to da će se i situacije za druženje tada smanjivati i svi će se nekako povući u svoje krugove u kojima ja nisam. Ne znam što mi je činiti da bi prijateljstva održala i da bi stvarala nova, kako se ponašati prirodno i kako biti bez tog straha od nevidljivosti i odbacivanja?
Draga čitateljice,
po prirodi ni sama nisam ekstravert te imam manje bliskih ljudi oko sebe koje smatram prijateljima. Ne mislim da je kvantiteta bitnija od kvalitete. Prijateljski, blizak odnos možemo imati i s jednom, dvije osobe i biti zadovoljni svojim društvenim životom – puno „prijatelja“ nije garancija da nećemo biti usamljeni ukoliko su ta prijateljstva površna.
Iz tvog pisma su mi neke stvari ostale nerazjašnjene pa mi je teško odgovoriti konkretno na tvoje pitanje. Nemam informaciju o tome zašto bi neka prijateljstva prestala bez riječi – što se točno dogodilo? Koliko je bilo ulaganja u taj odnos kroz zajednička druženja, znakove pažnje itd.? Koliko si se poklapala s tim osobama u vrijednostima, pogledu na svijet i slično? Ukoliko s osobom imamo prijateljski odnos i ukoliko imamo slične stavove, vrijednosti, interese – tada se zaista rijetko događa da sitni sukobi dovode do prekida prijateljstva. No ako nam netko generalno ne paše, ako je potpuno drugačiji od nas, tada sitni sukob može biti okidač za raspad prijateljstva.
Nadalje, kao i u partnerskom odnosu bitno je u isti ulagati – kroz znakove pažnje, zajedničko provedeno vrijeme... Ako prijateljski odnos zapostavimo, dogodit će se isto što bi se dogodilo i u partnerskom: druga osoba će se osjećati zapostavljeno, osjećat će da nam nije stalo do nje, odnos će se „razvodniti“ i s vremenom možda potpuno nestati. Je li tako bilo u tvom slučaju, zaista ne znam.
Završetkom fakulteta ne prestaje društveni život i ne prestajemo upoznavati nove ljude. Postoje ljudi koji na fakultetu ne upoznaju prijatelje s kojima bi željeli ostati u kontaktu po završetku fakulteta jer se jednostavno „nisu našli“. S druge strane, ako smo na fakultetu upoznali nekoga s kim dijelimo svjetonazor, interese, s kim nam je ugodno – takvo prijateljstvo (uz daljnje ulaganje u odnos) opstane neovisno o kraju jednog poglavlja u životu.
Moj savjet tebi je da razmisliš i vidiš koliko ulažeš u prijateljske odnose? Koliko iniciraš susrete? Koliko pažnje posvećuješ prijateljima? Nadalje, jesu li to osobe koje tebi pašu? Kao i u ljubavnoj vezi i u prijateljstvu biramo ljude koji nam odgovaraju, koji su slični nama. Ako nam netko ne odgovara tada nije neobično da nemamo potrebu imati odnos s njim. No, preko hobija i aktivnosti koje nas vesele možemo upoznati nove ljude s kojima već jednu stvar imamo zajedničku – volimo istu aktivnost. I tu je bitno izaći iz zone komfora i inicirati kavu s nekim novim. Bez vlastite inicijative nema ni promjene.
Nadam se da su ti moji odgovori pomogli. U svakom slučaju zbog manjka samopouzdanja i strahova koje osjećaš svakako bi ti savjetovala da se obratiš stručnjaku za podršku (psihologu, psihoterapeutu).