Osjećam se krivom što sam lagala roditeljima, ali ne znam kako da s njima razgovaram

Imam prijateljicu koja živi u drugom gradu (nedaleko od mene) i prošli je vikend slavila rođendan. Trebala sam prespavati jednu večer kod nje i sutradan se vratiti doma. Nakon silnog nagovaranja, roditelji su me pustili da ostanem, jer ipak imam 16 godina i mislim da sam već zrela za takve stvari. Tu večer kad smo izašli u noćni klub, upoznala sam jednog dečka koji mi se jako svidio. Pošto se nismo od prije poznavali dogovorili smo se da ćemo se idućeg dana naći. Zaboravila sam da sam se tog dana trebala vratiti kući s autobusom, pa sam pitala mamu da me pusti da ostanem još jedan dan (nisam rekla pravi razlog), a ona je rekla da mogu ostati. Kad sam sve dogovorila s tim dečkom kojeg sam upoznala, mama me nazvala i rekla da je tata rekao da se ipak moram te večeri vratit kući, jer ne dopušta da ostanem duže. Ja sam se naravno naljutila na to i uporno tražila da me puste da ostanem. Zbog mojih histeriziranja su se još više naljutili. Rekla sam im da tu večer nema busa jer sam otišla do autobusnog kolodvora da provjerim (što je naravno bila laž). Kad je došlo vrijeme da se nađem s tim dečkom, odlučila sam da ću ipak otići te sam ugasila mobitel i pomislila kako me tako neće gnjaviti i da će sve dobro proći. No moja majka je, pošto me nije mogla dobiti na mobitel, zvala moju prijateljicu da je pita gdje sam. Ona joj je slagala da je ona morala otići negdje te da ja nisam s njom. Nakon dužeg vremena moj tata ju je nazvao te rekao da je krenuo s autom po mene. Kad sam se vratila i čula sve to, toliko sam se preplašila da nisam znala što ću uraditi. Kad je došao po mene počeo je govoriti kako nisam normalna i da je jadan što me ima kao kćer. Idući dan nisam pričala s roditeljima i jako me peče savjest zbog toga što sam učinila. Znam da me nakon ovoga neće više puštati ni u noćni izlazak ni igdje. Ne znam što da im kažem da shvate da mi je žao i da zaborave na to. Što da radim?

Draga čitateljice!

dok sam čitala tvoju poruku, dobila sam dojam kako ti je zaista žao zbog cijele situacije koja se dogodila i da uviđaš greške koje su se putem dogodile. Dok odrastamo, roditelji nam često djeluju naporni i nedovoljno tolerantni za naše ideje i planove, odnosno, djeluje nam kao da nas uopće ne razumiju.

Međutim, čitajući tvoju poruku čini mi se kako je tebi zaista jasno zbog čega je došlo do problema i da zapravo razumiješ reakciju svojih roditelja. Ukoliko nisam u pravu, voljela bih da se pokušaš staviti u „njihovu kožu“ tijekom te večeri kada nisu nikako mogli dobiti svoju kćer, a nisu imali ideju gdje se uopće nalazi. Koliko god bi to nekome djelovalo pretjerano, probaj razmisliti kako bi ti postupila na njihovom mjestu.

Pretpostavljam da se ova situacija dogodila nedavno i da će biti potrebno vremena da ponovno uspostaviš odnos povjerenja s njima. Ništa se ne događa preko noći, stoga kreni korak po korak – ispričaj se za grešku koju si učinila i svojim ponašanjem ih uvjeri da je to bila samo jedna greška, a ne ponašanje koje će se ponavljati. Sumnjam da će ikad zaboraviti na ovaj događaj, ali to ne znači da ti više nikada neće vjerovati.

Svatko može pogriješiti i to je sastavni dio odrastanja, a ono u čemu se ljudi razlikuju jest koliko nauče iz svojih grešaka. Zapitaj se što bi sada napravila da se ponovno dogodi slična situacija i na temelju toga ćeš vidjeti koliko si naučila, a povjerenje svojih roditelja ćeš zasigurno ponovno postići svojim postupcima poštivanja dogovora i iskrenosti.

Srdačan pozdrav!