Osjećam se bezvrijedno, usamljeno, tjeskobno i suicidalno. Ne znam kako si pomoći

Poštovani, dobar dan! Osjećam se tako loše, bezvoljno, nevoljeno i odbačeno. Osjećam da nemam nikoga uz sebe i da sam sama, jer nemam podršku od nikoga iz obitelji (od koje sam se odselila).

shutterstock_1735801265.jpg

Ono što me najviše pogodilo su konstantna fizička i psihička maltretiranja tijekom cijelog života provedenog u obiteljskoj kući i zbog toga ne vjerujem da se mogu sama izvući iz lavine loših osjećaja, mržnje prema sebi, depresije, tjeskobe, napada panike te ogromnog i konstantnog osjećaja krivnje i za najmanje sitnice, za skroz banalne stvari (tipa kad me dečkov tata vozi na posao umjesto da idem pješke, ja osjećam da nisam zaslužila da je netko tako dobar prema meni).

Ono zbog čega Vam pišem je strašan osjećaj bezvrijednosti, suicidalnosti, depresije, krivnje i tjeskobe jer me vlastita mama ispsovala, napala i izvrijeđala jer mi je potrebna njena pomoć (u drugom sam gradu, a kod mame su dokumenti koje trebam predati u učilište gdje sam završila tečaj, a rekli su mi da trebam predati te dokumente tek kad sam se vratila u grad gdje sad živim).

Prilikom izljeva bijesa i napada, mama je udarila na ono s čime se ionako borim, što ne mogu naći posao i da sam zaslužila otkaz. Osim toga rekla mi je da baš znam zezat i da umjesto da rješavam svoje probleme, dajem drugima da ih riješe (što nije istina!) i da sam zato na tabletama (bila sam hospitalizirana na psihijatriji i sad već 9 mjeseci pijem tablete). Usred njenog napada, počela sam tako plakati da sam se tresla, nisam mogla prestati i fizički sam osjetila bol u srcu. Zbog njenih riječi sam se htjela ubiti i osjećala sam se tako beskorisno i nevrijedno, kao smeće. Iako se osjećam suicidalno i želim se ubit i maknut se od tolikih problema, neću to napraviti (znam da je bitno za psihologa da ima potvrdu da se pacijent distancira od suicidalnih namjera, koristim izraz suicidalan da opišem kako se osjećam, no neću to napraviti).

Moje pitanje je - ne znam kako se nositi s ovim osjećajima, odvratnosti obitelji koja mi to stalno radi, ne znam kako prestati plakati i osjećati se kao žrtva i najgora osoba na svijetu i krivac za sve i jako jako odvratno, bezvrijedno i da moj život nema smisla.

Znam da ćete mi predložiti psihoterapiju i ja svim srcem želim ići, ali nemam novaca pa ne mogu trenutno, u budućnosti planiram ići. Evo pišem Vam jer nemam kome, a stvarno se ne znam izvući iz ovih osjećaja i misli da sam bezvrijedna, da ništa ne vrijedim, da sam odvratna.

Odgovor:

Draga čitateljice,

u ovom trenutku ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško. Žao mi je što se osjećaš loše, što patiš i što nemaš podršku obitelji. Iako ti je teško, ipak si smogla snage napisati ovo pismo i potražiti pomoć i želim da znaš da je to velik i važan korak.

I sama si dobro pretpostavila da ću ti sugerirati psihoterapiju jer kako ne možemo sami sebe operirati već je neophodno da se predamo stručnjaku u ruke, takva je situacija i kada je u pitanju naše mentalno zdravlje. Za neke situacije nam zaista treba podrška stručnjaka. Postoje savjetovališta u kojima rade psihoterapeuti besplatno – npr. Tesa (u Zagrebu), Obiteljska savjetovališta (ima ih u raznim gradovima). Vjerujem da bi ti u ovom trenutku zaista trebala podrška stručne osobe.

S obzirom da si napisala u svom pismu da te tata od dečka vozio na posao – jesu li dečko i njegova obitelj osobe od povjerenja na čiju podršku možeš računati? Imaš li nekoga s kim možeš pričati kada ti je teško? Ta osoba ne može biti zamjena za psihoterapiju, no može ti olakšati u situaciji kada ti je teško na način samo da znaš da imaš nekoga tko je na tvojoj strani, uz tebe.

Nažalost, to što imamo obitelj nije ujedno i garancija da će ta obitelj biti uz nas i naše utočište. Nekada obiteljska okolina može biti prilično toksična i jedino što možemo u takvoj situaciji jest odmaknuti se. Ako imamo otvorenu ranu i netko nas stalno po toj rani dira, rana će teško zacijeliti. No ako se odmaknemo od onih koji diraju ranu i u isto vrijeme ranu tretiramo, situacija će biti znatno bolja. U ovom trenutku je za tebe važno da se okružiš ljudima koji ne diraju ranu. To što uzimaš lijekove znači da se brineš o sebi, da tražiš pomoć i da radiš na tome da se osjećaš ok. To rade borci.

Iako zamjene za psihoterapiju nema i zaista mislim da je važno da potražiš pomoć stručnjaka, do tada bih ti sugerirala da uzmeš list papira i napišeš bar 10 stvari koje su ti kod tebe super. Npr. možda lijepo pišeš; možda znaš jako dobro utješiti druge; možda ti je baš predivan tvoj osmijeh; itd. Taj popis stavi na vidljivo mjesto da te podsjeća na tvoje dobre osobine. Ako ti je teško smisliti popis, možeš pitati dečka što mu se kod tebe sviđa. No neka to ne bude za svih 10 stvari, nego samo jednu ili dvije.

Svaki dan nađi tri pozitivne stvari u danu i zapiši ih na papir. To ne mora biti ništa veliko: možda ti se prodavačica osmjehnula; možda si pomazila psa na cesti a on te nagradio mahanjem repa i „pusom“… Fokus stavljaj na takve stvari. Ima ih jako puno, no često smo više fokusirani na ono negativno pa one lijepe stvari ni ne primjećujemo. Sve ovo je samo „štaka“, no u ovim momentima ti može pomoći da svoje misli usmjeravaš prema nečemu konstruktivnom. Također bi bilo dobro ako postoji nešto što te zanima, da svoje vrijeme posvetiš tom hobiju. Je li to pisanje, čitanje, izrada nečega rukom – sve je dobrodošlo. Ako nemaš hobi i nisi sigurna što ti ide, uvijek možeš iskušavati. Možda otkriješ nešto o sebi.

Iako si u pismu navela da se nećeš ubiti, želim ti napomenuti da postoje stručnjaci čiju pomoć možeš zatražiti u trenucima kada se osjećaš da si na rubu snaga. To je Centar za krizna stanja u KBC Zagreb, Kišpatićeva 12 gdje možeš osobno doći bez najave i uputnice svaki dan između 8:00 i 20:00 sati ili nazvati telefonom u bilo koje doba na 01/2376-470.

Šaljem ti podršku.