Zna se dogoditi da drugi očevi dođu po svoju djecu a ja se sjetim da kod mene to ne može biti i otrčim do groba i rasplačem se do kraja. Nekad dođem doma i uzmem piće, hranu, pustim najdražu pjesmu i rasplačem se gledajući njegovu sliku. Pokušavam biti jaka zbog mame, ali mi ne ide. Najviše me boli to što moji prijatelji ne poštuju svoje roditelje i ne mogu šutjeti jer oni bar imaju oba roditelja. Nekada pokušavam pobjeći od kuće, ali nije problem gdje nego to što ne mogu pobjeći istini. Često odbijam razgovor o njemu iako to žarko želim. Imam osjećaj kao da mi se drugi ismijavaju zbog toga što nemam tatu. A tek kad pomislim što smo trebali proživjeti... Ne znam kako da se ponašam više i što da radim da ispunim taj dio srca koji mi nedostaje? I kako da ga riješim ako mi je neugodno pričati o njemu, iako mi je on sve? T.
Draga T.,
jako mi je žao zbog tvog tate. Znam koliko je teško i bolno izgubiti nekoga s kim smo bili bliski, koliko možemo biti ljuti zbog nepravde što je baš netko naš morao umrijeti... Biti jak u takvim trenucima nije realno i treba nam podrška bliskih ljudi, treba nam netko tko će nas utješiti.
Iz tvog pisma nisam saznala kada ti je tata umro, no u svakom slučaju željela bi da znaš da je potreban jedan period da odtugujemo, da se prilagodimo na život bez bliske osobe. Osoba koju smo izgubili će nam uvijek nedostajati i sigurno će i dalje biti prisutna u našim mislima, ali s vremenom ćemo se naviknuti na život bez nje. S vremenom ćemo se pri pomisli na nju sjećati lijepih trenutaka s njom i ona tuga koju osjećaš sada, više neće biti toliko jaka.
Nije moguće pobjeći istini niti je moguće ne osjećati tugu kada izgubimo nekoga koga volimo. Dio srca koji nedostaje možeš ispuniti jedino utjehom i podrškom ljudi oko sebe – nekoga tko ti je blizak. Spomenula si mamu – ako se trudiš biti jaka u njezinom prisustvu, ona ne može znati koliko ti je teško. Moj savjet je da se prvo obratiš njoj: reci joj koliko ti je teško, rasplači se, zatraži je da te utješi... Ako je tvojoj majci to preteško, postoje ljudi koji mogu razgovarati s tobom, primjerice psiholog. Nekada je možda lakše razgovarati s nekim tko nam nije u rodu ili nam nije blizak: s osobom kojoj možemo reći sve bez straha od prosuđivanja, nekome tko će nam znati pomoći. Ako ne znaš postoji li u mjestu gdje živiš takva osoba, pitaj mamu. Ili se obrati u naš Centar u kojemu se nalaze ljudi s kojima možeš razgovarati o svemu.
Na kraju, želim ti reći da je tuga koju osjećaš normalna. I ona će s vremenom oslabiti. Pomoći i rješenja uvijek ima i zato bi bilo najbolje da zatražiš podršku.
Šaljem ti veliki zagrljaj.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener