Kako objasniti djetetu što je potrebno tužakati roditelju ili učitelju? Gdje su granice?

Poštovani, zanimalo bi me kako djetetu od šest godina razjasniti što je bitno za reći/tužiti roditelju, a što nije?

shutterstock_1735801265.jpg

Konkretnije, objašnjavam svojoj curici da nije lijepo tužakati prijatelje niti meni niti tetama u vrtiću. Hoće li to dovesti do toga da ako se možda jednom nešto dogodi što bi trebali znati i ja i tete ili učitelji, ona nama to reći, pošto ih odgajamo da nije lijepo tužakati. Kako da joj razjasnim situacije za koje trebaju znati roditelji i odrasli? Unaprijed hvala na odgovoru.

Draga mama Petra,

svakako je pohvalno što razmišljate o mogućim posljedicama i jedne i druge upute koju možemo dati djetetu. Odnosno čini mi se da biste htjeli izbjeći da dijete bude prozvano „tužibabom“ i da ju druga djeca mrko gledaju jer ih tuži odraslima, a s druge strane, važno Vam je da Vaša djevojčica bude zaštićena i da zna da se odraslima može obratiti za pomoć.

Ono što Vam može pomoći da lakše izbalansirate ove dvije želje jest da se zapitate koji je osnovni razlog zašto Vaša djevojčica ponekad tuži drugu djecu? Radi li to zato da se zaštiti? Traži li od odraslih da ju u toj situaciji zaštite ili joj riješte problem? Osjeća li se tada važno, moćno, zadovoljno jer je prepoznala nečije nepoželjno ponašanje? U svakom slučaju važno je zapitati se o njezinoj motivaciji za tužakanje i što time dobiva i onda sukladno tome djevojčici dati smjernice kada je to ok učiniti, a kada je ipak važno da sama riješi problematičnu situaciju koju ima s drugim djetetom.

Najvažnije je da joj se pokaže povjerenje, da ju se potakne i da joj se daju konkretne ideje kako se ona može zaštititi u situacijama kada se osjeti ugroženom od strane druge djece. Jer ukoliko tužaka zato da joj odrasla osoba „riješi“ problem i npr. upozori drugo dijete, moguće je da joj nedostaju mehanizmi zauzimanja za sebe i rješavanja problema. Ipak, potrebno joj je dati dozvolu da ako procijeni da ne može sama riješiti problem ili ako se osjeti jako ugroženom fizički (npr. netko ju udara) ili psihički (netko ju vrijeđa, ruga joj se...) da je tada jako važno da se obrati za pomoć odrasloj osobi. Također, i ako vidi da neko dijete to radi drugom djetetu koje se ne može samo zaštititi. Nadam se da ćete kroz ove smjernice lakše razumjeti ponašanje svoje curice, a onda i lakše naći način kako uspješno izbalansirati njezino samostalno rješavanje problema i tuženje odraslima.

Sretno,

Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom

Centar Proventus