Obratili smo se za pomoć našoj liječnici opće prakse, koja nam je uručila letak o istome, pa neka sve lijepo proučimo. Obavijestili smo je da smo, vezano za isti problem, posjetili pedijatricu koja se na nas izvikala što smo došli s nečim tako lako rješivim, a zatim je rekla da je mali inatljiv i da ga odvedemo psihijatru uz napomenu da moramo i mi, kao roditelji, promijeniti pristup prema djetetu (vjerojatno je mislila da bi trebali biti stroži i kažnjavati dijete). Ponovno smo bili kod naše liječnice i tražili bilo kakav lijek ili neka nas uputi kod nekog drugog specijalista međutim ništa od toga. Ljubazno Vas molimo za savjet i pomoć kako bi pomogli našem sinu da prebrodi ovaj problem koji i njega, kao i nas jako opterećuje. Moram reći da želi u školu, ali ja kao majka bojim ga se upisati baš iz toga razloga što mu se može desiti da se pomokri u razredu. Unaprijed hvala na pomoći, Srdačan pozdrav, Zabrinuta mama
Draga mama,
Iz Vašeg opisa nije mi posve jasno zašto su Vas uputili na psihijatra. Psihijatru se upućuje onda kada je nužna farmakoterapija. Inzistarajte od pedijatrice da Vas uputi na pretrage koje će utvrditi da li je uzročnik kakva upala ili nešto drugo fiziolškog karaktera. Dok god se ne ukloni mogućnost utjecaja bakterije ili nečeg sličnog što bi moglo biti uzrok nekontroliranog mokrenja, toliko dugo se ne može tvrditi da je uzrok psihološke naravi.
Ako se utvrdi da je psihološke naravi (tj. ukloni da je uzročnik bakterija ili nešto slično), tada Vam savjetujem da se obratite psihologu.
Naime, iz Vašeg opisa ne mogu odgonetnuti što bi moglo biti psihološki uzročnik, već Vam mogu postaviti pitanja na koje ćete sami sebi dati odgovor: - Da li je Vaš dječak ikada uspostavio kontrolu nad mokrenjem (tj. da li je bilo perioda dužeg od 6 mjeseci da je uspostavio kontrolu)? Ukoliko nikada nije uspostavio kontrolu, tada to može upućivati na fiziološki uzročnik. - Ukoliko je bilo uspostave, pa je ponovno počeo nekontrolirano mokriti – što se tada događalo u Vašoj obitelji? Vrlo često roditelji niti ne primjećuju u prvom momentu što se sve događa djetetu, a ono s druge strane može imati ovakve manifestacije u ponašanju. Da li je možda bilo nekih stresnih događaja kojih se jako uplašio? Možda nakon samog događaja i nije reagirao, možda je tek nekoliko mjeseci naknadno počeo ovako reagirati. Kako inače u stresnim situacijama reagira – da li odmah izreagira ili tek nakon nekoliko dana? - Kako se nosite Vi sa svojim stresom, kao i Vaš suprug (ali i drugi članovi obitelji ako su aktivno uključeni u njegovu svakodnevnicu)? Da li se je nekom od Vas nešto dogodilo s čime Vam je bilo teško nositi? Ukoliko je Vaš dječak izrazito senzbilan, moguće je da ovako reagira na Vaš stres (zbog čega je jako važno da se roditelji nauče nositi sa vlastitim stresom, osjećajima i potrebama, kako bi ih znali regulirati)
Nadam se da će Vam ova pitanja pomoći da dođete barem donekle do traga uzročnika problema Vašeg dječaka, a kad otkrijete uzrok, moći ćete potražiti konkretniju pomoć i za rješenje.
Srdačan pozdrav,
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom