Otac me nije mogao čuvati zbog posla i tako sam svoje najranije godine provela sa susjedom. Godinu dana poslije mama je umrla u bolnici od raka. To je bio jedan teži period za moga oca, te smo se iz grada preselili na selo kod moga strica i strine koji imaju dvoje djece. Nikada se nisam osjećala ugodno u toj obitelji, što se osjeća i danas. Uvijek bi se krivnja prebacivala na mene, te bih svakoga dana zbog nekih malih stvari ispala kriva, zbog čega su izbijale svađe u cijeloj obitelji. Početak osnovne škole nije prošao najbolje jer sam na neki sebi neobjašnjiv način počela biti zločesta, a još sam uz to imala poteškoća u učenju. Tako sam većinu vremena provela na razgovorima kod školskog psihologa, što mi i nije bila najugodnija stvar. Tek u 6. razredu je počelo ono što sam tada nazivala paklom. Konstantno sam osjećala veliki pritisak u grudima, imala sam osjećaj da bih mogla zaplakati u svakom trenutku. Tada sam utjehu pronašla u hrani, što se poslije vratilo u normalu. U tom razdoblju sam počela pisati pjesme i to je bio jedini bijeg od problema. Cijeli 8. razred i 1. srednje škole sam provela sama, to je bilo razdoblje konstantne samoće. Krajem prvog razreda rekla sam tati da želim ići psihologu jer su mi se ruke konstantno tresle, a ona bol kao da je postala sve jača. Kod psihologa sam riješila neke testove, i rekli su mi da imam socijalnu anksioznost, te sam nekako prestala ići na razgovore jer mi se činilo da je sve „sjelo na svoje“, ali me taj osjećaj prevario. Imam vrlo negativnu sliku o sebi, konstantno sebe kritiziram, iako sam poboljšala svoje vještine u učenju i počela dobivati jako dobre rezultate, opet bih sebe kritizirala. U svakodnevnim stvarima se kritiziram i mislim da sam uvijek ja kriva, imam isto tako lošu sliko o vlastitom izgledu i osjećam se jako neugodno u svojem tijelu. Toliko me nekada guši ta bol u prsima da to ne mogu podnijeti. Jako puno spavam, nekada spavam i po 15 - 16 sati. Iako i sama znam da će opet sve doći na svoje, ali znam i da me ovaj osjećaj što me prati još iz djetinjstva nikada neće nestati. To me jako muči i želim izgraditi svoje samopouzdanje i osjećati se ugodno, ali ne znam kako i što trebam napraviti. Hvala Vam puno na pomoći!
Draga D.,
čitajući tvoju priču iskreno sam suosjećala s tobom. Žao mi je što je tvoje djetinjstvo bilo protkano tužnim događajima i što te cijelim putem prati osjećaj krivnje za koji apsolutno nisi odgovorna. Kao djeca nemamo sposobnost sami sebi pojasniti stvari i upravo zbog toga se može dogoditi da se neopravdano osjećamo krivima, čak i za najmanju sitnicu. Zaista bih voljela da taj osjećaj krivnje nestane i da prodišeš punim plućima.
Sve tegobe koje navodiš a koje su ti se događale ili se još uvijek događaju – poteškoće u učenju, pritisak u grudima, utjeha u hrani, trešenje ruku, negativna slika o sebi, bol u prsima... – imaju svoj uzrok. S obzirom na traume koje si u prošla u životu, moja pretpostavka je da uzrok leži upravo tamo. I sama si na neki način došla do toga kada si spomenula taj osjećaj iz djetinjstva koji te i danas prati. No suprotno tvom uvjerenju taj osjećaj može nestati. Da bi se on iskorijenio i da bi se riješila uzroka na kojima počivaju svi tvoji problemi, ponekad je potrebno malo duže i dublje kopkati. Tome služi psihoterapija. Psihoterapija je razgovor sa stručnjakom (koji može biti psiholog, psihijatar itd.) koji ti pomaže u tom procesu nalaženja uzroka i njegova iskorijenjivanja. Kako psihoterapija može dugo trajati, ljudi su često puta nestrpljivi jer bi htjeli čim prije riješiti probleme. No, nekada zaista nije moguće sve na brzinu riješiti. Ali se zaista isplati.
Želim ti reći da nisi kriva za ništa što ti se dogodilo; da nisi bila zločesto dijete već dijete kojemu je trebala pažnja i podrška. Danas tu pažnju i podršku možeš dobiti kroz razgovore sa stručnjakom – sa stručnjakom s kojim će ti biti ugodno, kod kojega ćeš htjeti dolaziti, kome ćeš vjerovati. Toplo bi ti preporučila da saznaš postoji li u tvom mjestu stanovanja psihoterapeut kojemu bi se mogla obratiti. Ako si maloljetna, tvoj tata će morati biti posrednik. Moj savjet je da ne odustaješ i da nađeš nekoga tko će ti biti podrška i pomoći ti da se riješiš tog osjećaja.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener