Prošli smo pakao s njim. Pokušao je i suicid. Spasili smo ga i pristao je na liječenje. Liječio se i bilo je loših i dobrih dana, al borili smo se. Nekako smo to držali pod kontrolom dvije godine, jer je bio s nama. Sad se odselio jer ne želi živjeti s nama i ima 21 godinu. Stalno nas moli za novce, prigovara nam, krivi nas, ljubomoran je na braću. Jako teška situacija koju ne možemo kontrolirati. Stalno je agresivan prema nama i kad dođe kući, prijeti se. Do sad smo sve što je napravio loše mi rješavali, vraćali novce koje je okolo posuđivao, ali sad smo rekli ne. Nećemo više.
Počeo je uništavati i dvoje druge djece, jer je agresivan prema njima, ljubomoran i hoće ih tući. Niti ja, niti muž, više ne znamo što napraviti i kako mu pomoći. Pokušavamo razgovarati s njim kad ga vidimo, objašnjavamo da smo tu za njega, da što god bilo da ćemo mu pomoći. U velikom strahu smo da si nešto ne napravi. Ne znamo kako se više postaviti i što dalje. Molim vas savjet.
Odgovor:
Poštovana čitateljice,
zaista mi je žao zbog svega što proživljavate i trenutno ne mogu ni zamisliti koliko vam je teško. Rečenica koja mi odzvanja iz vašeg pisma je da ste do sada sve loše što je vaš sin napravio vi rješavali, ali ste sada tome rekli ne. Znam koliko vam je to kao roditelju teško i sigurno nije bilo lako donijeti takvu odluku, no u ovom trenutku to je jedino što možete. Sve što ste do sada pokušavali nije urodilo plodom – možda ni ova strategija neće pomoći da vaš sin promijeni ponašanje – no, ovo je zapravo jedini način gdje on dobiva poruku da treba snositi odgovornost za svoje ponašanje. Ovo je jedini način kako indirektno pomažete sinu.
Kada bi vam rekla da će vaši postupci sigurno dovesti do promjene u njegovom ponašanju, to ne bi bila istina. Nažalost, nečije ponašanje je nemoguće predvidjeti i kao stručnjak vam ne mogu reći ukoliko vi napravite x to će dovesti do y. Negdje hoće, negdje neće. Baš kao što je slučaj i s odgojem. Imate tri sina i unatoč tome što ste svu trojicu vjerojatno odgajali slično, oni se potpuno drugačije ponašaju.
Vjerujem da vam je teško pridržavati se odluke da ne pomažete sinu i ne rješavate njegove „repove“. No ponavljam da je to jedini način da odgovornost za njegove postupke bude na njemu. Ne znam hoće li to dovesti do toga da si on nešto napravi. No znam da ako ga nastavite „izvlačiti“ da će on sigurno nastaviti istim obrascima ponašanja i da ne bude preuzeo odgovornost za svoj život. I vama i suprugu (a možda i sinovima) bi savjetovala do potražite podršku stručnjaka. Situacija u kojoj se svi nalazite nije nimalo laka i vjerujem da bi vam podrška pomogla da se lakše nosite s cijelom situacijom.