Ne znam kako da se riješim krivnje i popravim situaciju koju sam napravila

Bok ljudi, pokušat ću biti što kraća jer vas ne želim ubiti u pojam, ali tema je jako komplicirana pa mi ne zamjerite ukoliko se oduži…
Uglavnom, u vezi sam s dečkom 3 i pol godine nakon raspalog braka i veze od preko 7 godina. Dečko je mlađi 2 godine od mene (ja 29, on 27), bez ikakvog iskustva, prva sam mu u svemu. Bio je divan prema meni, pružio mi kompletnu podršku, ljubav i razumijevanje tijekom razdoblja razvoda, što je za mene bilo vrlo mučno razdoblje, budući da me bivši varao s najboljom prijateljicom ispred nosa i da su me oboje pravili ludom i doslovno skoro doveli do ludare.

Srećom sve sam to prebrodila, bolje rečeno prebrodili smo skupa i sagradili jednu stvarno krasnu vezu punu uzajamnog poštovanja, ljubavi, razumijevanja i prije svega vjernosti i iskrenosti. Nakon života u laži meni je njegova iskrenost značila sve.

No, nakon 2 godine krenuli su problemi. Prvo, životna nam je situacija skroz nepodudarna. On je student i neiskusan, ja puno radim i prošla sam sve što sam proći morala. Došla sam do faze života gdje mi je još jedini cilj ostao sagraditi obitelj i imati djecu. Njemu je to još rano i jasno mi je dao do znanja da će mi to tek nakon studija moći omogućiti (što su još 3 godine). Meni otkucava biološki sat i već me prije počela loviti panika, da smo par puta skoro prekinuli radi tog neslaganja životnih faza. No, eto nekako smo i tu našli kompromis pri čemu sam ja pristala pričekati još par godina i ne raditi mu pritisak. I držala sam se toga.

Sve bi to još bilo i ok da se nije nakon jednog partija počeo čudno ponašati i na koncu mi priznao da mu se javlja potreba i želja biti s drugim ženama, da ga ubija znatiželja i da ga je to dovelo do dvojbi da li me uopće voli. Kasnije sam saznala da je na tom partiju pomogao jednoj pijanoj frendici, odveo je taksijem u stan i poželio spavati s njom, ali se nekako iskontrolirao.

Ja sam bila u šoku, život mi se srušio u par minuta, sve što sam gradila s njim, sve što sam sanjala, planirala i čekala, palo je u vodu. Instinkte i znatiželju kod prve cure sam još mogla i shvatiti, ali me najviše ubijala spoznaja da ne zna je li me uopće voli. Da ne duljim sad s tim, trajalo je mjesecima ali smo nekako skupa uspjeli prebroditi to sve, uselili skupa u veći stan, a on se na koncu uz punu slobodu odluke odlučio za mene i rekao da me nikad nije prestao voljeti, već da ga je sve to samo jako zbunjivalo i da je smatrao da ukoliko me voli ne bi trebao imati takve misli o drugim ženama. No, da je on to sve vjerojatno preuveličao i da sada zna koga voli i s kim želi provesti život. Nije me htio izgubiti zbog nekih prolaznih avantura i gluposti.

Meni je trebalo dosta da se uopće opet opustim u vezi i prepustim. Neko vrijeme sam živjela u grču, bojala se svake njegove promjene raspoloženja, svakog partija (jer je uz to sve priznao i da mu je jedna cura s faksa koja se i njemu sviđa pokazala interes), išli smo i na terapije kod psihologinje i stvarno dali sve od sebe da ostanemo skupa. Pogotovo ja. S vremenom se to nekako posložilo u mojoj glavi i opet sam se prepustila, povjerovala mu da je to bila samo prolazna faza, zbunjenost i opet počela sanjariti o zajedničkoj djeci, životu, obitelji. Pogotovo jer su mi se ti trenuci počeli činiti sve bliže, skoro pa nadohvat ruke.

Kako je to sve završilo? Ja sam mu dala slobodu, da živi studentski život, da igra igrice po cijele dane, da ne bude pod pritiskom radi mojih majčinskih osjećaja. On je to koristio i činilo se da mu paše. No, to nas je u neku ruku i udaljilo jedno od drugog. Oboje smo se prestali truditi. On se povukao u svoj svijet i jedno vrijeme postao ovisan o kompjuterskim igricama. Ja sam radila po cijele dane i viđala ga samo navečer kada bi ga nagovorila da bar skupa odgledamo koju seriju. To nam je na žalost postala skoro pa jedina zajednička aktivnost.

Na koncu je prije par tjedana opet završio s istom pričom. Kako mu fale u životu avanture, kako imamo skroz drugačiji ritam, kako je veza postala ubitačno dosadna, kako ne zna što želi ni kako da nam bude bolje, kako me ne može usrećiti i kako ga lovi panika od toga da će nakon par godina morati biti tata bez da se iživio itd. Sve mi je to rekao preko telefona dok sam bila na poslu.

Ja sam se posljednjih mjeseci jako zbližila s jednim kolegom. Postao mi je najbolji prijatelj, a u tom trenutku i rame za plakanje. Kraj vjerojatno već i sami slutite. Prevarila sam ga jer sam u svojoj glavi s vezom već nakon tog telefonskog razgovora u neku ruku raskrstila. Taj dan sam mu i rekla da želim da se iseli jer ne mogu
opet prolaziti sve to. Da sam dala sve od sebe da ga ne gušim, da ima slobodu i da nam bude bolje, ali nije ništa donijelo. Samo sam opet izgubila vrijeme.

Nije me shvatio ozbiljno i nije iselio, htio je da „radimo na vezi“. Ja sam u strahu da se problem opet ne ostavi po strani kao i prvi put i završila s ovim kolegom. Ja sam ga prevarila na neki način da se zaštitim i da u slučaju da mi uskoro dođe i odluči prekinuti kako bi živio svoju slobodu, bila bar u neki ruku “manje” slomljenog srca. Ja sam sve to pravdala navodnim razlogom da ionako i on želi isto, samo još nije proveo u djelo. Znam glupo, znam nisam se ponijela ispravno. Znam nisam mu sve to rekla već sam sama odlučila. I zeznula sam.

Saznao je jako brzo, nakon samo par dana što smo spavali. Srušio mu se svijet, u njegovim očima sam prevarantica i lažljivica. A sve sam mu ove godine bila vjerna i iskrena.

Iselio je privremeno i živi s kolegicama, pokušava sve to probaviti i pokušava naći način za dalje. Službeno nismo prekinuli, ali smo oboje odlučili da nam treba distanca i da trebamo odvojeno razmisliti ima li popravka i budućnosti.

Mene najviše od svega ubija što nisam mogla postupiti ispravno i reći mu nakon tog drugog puta što mi je slomio srce da ne mogu tako dalje i da mi se sviđa kolega i da ću vjerojatno završiti s tim. Bilo bi fer jer bi mu praktički napravila istu stvar. Ovako nisam, ovako sam izigrala njegovo povjerenje i doslovno u vodu bacila sve ove godine i sve ono lijepo što smo skupa proživjeli.

A što je najgore od svega, od drugog ne mogu otići jer ga trebam, i dalje se viđamo i iskreno se bojim kako će sve ovo završiti. Ne znam je li moram to naglašavati, ali dečka još uvijek volim i prekid mi uopće ne bi lako pao. A od drugog me dijeli puno toga, iako je trenutno divan i krasan prema meni i obećava mi budućnost i djecu, ja ga praktički još ni ne poznam u potpunosti i ne mogu mu se tako lako prepustiti i vjerovati mu.

Molim vas za bilo što, komentar, savjet, pljusku…
Hvala.

Draga čitateljice,

čitajući Vašu poruku, dobivam dojam kako ste Vi cijelu situaciju već jako „prožvakali“, sagledavali sa svih mogućih strana i da znate sve prednosti i nedostatke svega što se dogodilo. U više navrata mi je palo napamet kako moram komentirati terapijsku vrijednost pisanja stvari na papir (ili putem kompjutera). Ako već niste, pročitajte svoju poruku još jednom, u njoj se zaista nalazi jedno divno sagledavanje cijele situacije. Uvjerena sam kako ćete sami imati mnoštvo komentara, pa čak i savjeta za samu sebe nakon što pročitate cijelu poruku.

Ono što ja mogu eventualno nadodati, jest da nitko od nas nije savršen i da smo svi skloni pogreškama, a ono u čemu se razlikujemo je u količini naučenog iz grešaka. Slažemo se kako nije bilo idealno sve što se odigralo, ali postoji razlog zbog kojeg se dogodilo.

Pri kraju svake veze, ljudi se boje otpustiti sve ono što imaju s tom osobom, sve što su „ulagali“ u tu vezu i ostaju u njoj iako ona nema budućnost koju priželjkujemo. Svaki prekid je težak i ne smije se uzimati olako. Pokušajte hladno i racionalno na list papira napisati sve prednosti i sve nedostatke svoje veze i prekida te veze. Ponovno nam papir tu može biti dobar saveznik i na taj način možemo objektivno sagledati sve što nam se u glavi mota.

No, voljela bih da prvo pročitate cijelo svoje pismo koje je vrlo lijepo i promišljeno napisano. Imam dojam da ćete već s time odgovoriti na brojna pitanja koja Vas muče.

Srdačan pozdrav i sretno!