Teta u vrtiću se je nasmijala i rekla mu da se nacrta bez spolovila jer da crtež sa spolovilom ne može ići na pano. Nama je dala crtež na kojem se je dijete nacrtalo sa svojim spolovilom rekavši uz smiješak da takav crtež ne može staviti na pano. Nije nam se dalo ići u raspravu s njom, ali mi smatramo da je sasvim normalno da dijete sebi nacrta spolovilo, dapače smatramo da je to i napredno s obzirom da ljudi osim glave, ruku, nogu, tijela... imaju i spolovilo. Zaista ne razumijemo u čemu je tu problem. Smatramo da je takav stav odgajateljica u vrtiću neispravan, te da se krivo uči djecu o spolnosti stvarajući neki sram i nešto što nije u redu. Spolnost je normalna stvar i prema njoj bi se ljudi trebali odnositi kao prema svim drugim ljudskim karakteristikama, potrebama... Molimo vaše mišljenje. Kalu
Draga mama,
U potpunosti se slažem da je spolnost normalna stvar te je i djetetovo istraživanje po tom pitanju prirodno i normalno. Teško je reći zbog čega je tako reagirala odgajateljica Vašeg sina, no stvar je u tome da nije uobičajeno da četverogodišnjaci crtaju spolovilo kada trebaju nacrtati sebe. To ne znači da se odmah sugerira da je spolnost neprirodna, već da izražavanje spolnosti na taj način (crtanjem sebe sa spolovilom) nije uobičajeno i može izazvati različite reakcije kod drugih.
Kada se takve i slične stvari dogode, važno je to pojasniti, normalizirati situaciju djetetu – da je ono ok što je tako nacrtalo sebe, ali da većina djece tako ne bi to učinilo iz puno razloga zbog čega je teta reagirala kako je reagirala. Razlog zašto se daje šira slika djetetu je da ono razumije sebe, ali i društveni kontekst u kojem živi. Ako primijetite da je posramljen zbog toga ili bilo što tome slično, možete mu i to reći – „da vidite kako je posramljen“ i onda to normalizirati – „drugi ljudi ne doživljavaju spolnost na isti način kao što to doživljavamo ti i ja i zbog toga se oni drugačije ponašaju, npr. ne žele staviti sliku na pano“.
Uvijek će postojati razlike između Vaših obiteljskih vrijednosti i nekih društvenih vrijednosti. To je podjednako normalno i uobičajeno. Ono što je važno jest da se dijete nauči nositi sa emocijama koje su se probudile s obzirom na te razlike u vrijednostima.
Tatjana Gjurković
dipl.psiholog, certificirani terapeut igromCentar Proventus