Ne osjećam se cijenjeno i željeno od svog partnera. Imam li razloga za odlazak?

Molim Vas za savjet. Moj nevjenčani suprug i ja živimo skoro od početka zajedno, sada već četiri godine. Jako smo se zavoljeli. Ja sam tada imala 44, a on 49 godina. Predložio mi je da napustim svoj stan i dođem živjeti kod njega. U međuvremenu smo planirali kako će izgledati naš budući život, gdje se odseliti i započeti neke nove planove.

Međutim, nakon jako malo vremena u njemu je nestalo strasti prema meni i to me jako povrjeđivalo. Ja sam se u svakom trenutku njemu mogla prepustiti, ali mi je s druge strane falilo samopouzdanja, jer sam se osjećala neželjeno, samo voljeno. Osim toga, taj svoj problem je opravdavao problemima s prostatom i kičmom. Kad je u seksualnom smislu bilo ok, onda je govorio da je to zato što je danas ručak bio od nekog afrodizijaka. Na to sam mu rekla da mi takvi njegovi komentari jako smetaju. U međuvremenu, naš se seksualni život sveo na 1-2 puta tjedno, jer sam se prepustila njegovom izboru i osjećaju da je tako “bolje” radi mene!

Situacija se također promijenila, jer mi se ponekad čini da mi je svega dosta. Ne samo u krevetu, nego i na ostalim područjima zajedničkog života.

Naime, imamo po dvoje djece svako od nas iz bivših brakova. Djeca su nam odrasla i samostalna. Nije bilo problema oko prihvaćanja naše veze, iako mi se činilo sa su njegova djeca bila posve rezervirana prema meni unatoč mojem trudu da im se približim. Nikad nisam radila razlike. Družili smo se, ne često, ali uredno bi bili pozvani na rođendane i blagdane. Željela sam da svi budemo na okupu, makar ponekad, kao mala obitelj bez obzira na razlike. Prošle godine svi su prisustvovali krštenju mog unuka i tu nitko nije bio izostavljen.

Navodim to iz razloga što je prije pet mjeseci nastao totalni razdor među nama, jer smatram da nakon četiri godine zajedničkog života nije ni najmanje kulturno, a kamo li pošteno, da ja ostanem kod kuće dok on ide svojoj kćeri na vjenčanje! Nisam bila pozvana, jer je kćer navela da je to glupo radi njezine mame, sa čim se on složio! Nisam znala što bi sa sobom, pokušala sam pridobiti koju riječ od bilo koga da vidim je li sa mnom sve OK ili to nije bilo u redu od njih? On je komentirao da je to njegov privatan život i da se ja tu nemam što miješati. Nitko me nije pitao imam li ja pravo na kakvo mišljenje.

Nakon samo četiri mjeseca uslijedio je novi šok. Imao je promociju na fakultetu od druge kćeri, a njegova bivša supruga je zahtijevala da ja ne dođem, sa čim se on opet pomirio i uredno odazvao. Nije išao na feštu nego samo na promociju, gdje je “slučajno” sjedio s bivšom ženom jer je ona tamo “slučajno” sjela.

Oni su nakon 15 godina rastavljenog života još uvijek na papiru u braku i tek sad su pokrenuli sporazumni razvod. Meni je ova situacija sve više nečista, jer bez obzira koliko mi pokazuje osječaje i pažnju i ljubav, fali mi ono nešto da se kraj njega osjećam važnom i cjenjenom i zato sam sve više u depresiji. Napominjem da se on svako svoje slobodno vrijeme nikad ne odvaja od mene, provodimo ga kvalitetno i zbog toga su mi još više navedene situacije nejasne i mute mi cjelokupnu sliku našeg življenja, radi čega bi najradije pobjegla od svega. Pitam se imam li razloga za to?

Odgovor:

Draga čitateljice,

žao mi je zbog vaše situacije s partnerom. Puno parova sa svakodnevno susreće s raznim izazovima, a bivše veze su svakako jedan od njih. Posebice kada ih iz tih odnosa vežu zajednička djeca – u toj situaciji bivši partneri se i dalje moraju susretati i sudjelovati u važnim događajima njihove djece, a to sigurno nije lako novim partnerima. Je li normalno ili ne da tim događajima prisustvuju i novi partneri – što god odgovorila radilo bi se isključivo o mom subjektivnom mišljenju te moja namjera nije savjetovati vas kroz svoje osobno mišljenje. Vjerujem da što jest ili nije normalno u vezi ovisi o nekom paru (izuzeci su dakako zlostavljanja). Primjerice, meni možda nije normalno da moj suprug i ja živimo na različitim kontinentima, a nekome je to sasvim normalno i u redu. Kako će neki par funkcionirati ovisi samo o njima: i dok god oboma tako odgovara, nije na okolini da prosuđuje.

Vezano uz spomenutu situaciju savjetovala bih vam da razgovarate s partnerom. Možda ste već i probali, možda niste. Ako jeste pa nije urodilo plodom, ovaj put se fokusirajte na to kako ćete reći svom partneru što vas smeta: bez optužbi i ljutnje. Ovaj put uđite u njegove cipele. Zamislite da vama vaše dijete kaže da ne želi vašeg partnera na svom vjenčanju. Biste li zbog partnera prekrižili svoje dijete i ne otišli na vjenčanje? Ovo je samo jedna od opcija koja je moguća u njegovoj situaciji. Možda vam ne želi reći da mora birati jer se boji da će vas to povrijediti; možda se boji suprotstaviti djeci jer misli da će ga odbaciti, možda…. Ni vi ni ja ne možemo znati što točno vaš partner misli i osjeća. Provjerite. I pokušajte se staviti u njegovu situaciju.

I sami ste naveli da vam partner pokazuje pažnju, osjećaje i ljubav. Kažete da je vrijeme koje provodite kvalitetno. Moje pitanje vama jest što vam točno treba da se uz njega osjećate važno i cijenjeno? Postoje li konkretni razlozi zbog kojih se ne osjećate tako? Može li se to promijeniti?

Treća stavka je strast u vezi. Iz vašeg pisma sam stekla dojam da vas prilično smeta što je nema. Je li uzrok rjeđim odnosima zdravstveno stanje vašeg supruga – zaista je moguće. No to i dalje ne rješava vaš problem. Razgovarajte sa suprugom i probajte naći zajedničko rješenje – možda postoji nešto što bi moglo rasplamsati strasti. Možda su njegovi zdravstveni problemi rješivi. Možda vaš partner nema takvu potrebu iako ste mu privlačni. No i tu je potrebna komunikacija jer bez nje ne možemo sami dokučiti što je u glavi druge osobe.

Ako vaš suprug pristane, uvijek se možete javiti i bračnom/partnerskom psihoterapeutu za pomoć. Nekada je lakše komunicirati sve što vas muči pred neutralnom osobom koja je stručna i koja će znati prepoznati gdje nastaju čvorovi u komunikaciji između vas i partnera i zbog čega se vi u odnosu s njim ne osjećate cijenjeno i važno. Ako suprug ne pristane na partnersku terapiju, za podršku se uvijek možete obratiti i sami te sam uvjerena da će vam se s vremenom iskristalizirati rješenje koje je najbolje za vas.

Šaljem vam podršku.

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Pitajte me Moji odgovori