Ne mogu zaboraviti povrijeđenosti i kritike iz djetinjstva

Odrasla sam u obitelji u kojoj je glavnu riječ što se mene tiče imala tatina mama, tj. moja baka. Uvijek me kritizirala, vrijeđala radi svega i svačega. Ona je umrla prije 8 godina, ali ja joj i dalje ne mogu oprostiti i još me progone njene riječi i postupci. Imam manjak samopouzdanja i promijenila sam se u povučenu osobu. Izjeda me to. Što da radim? Pokušala sam s svojima razgovarati o tome, ali njima je čudno što se još zamaram time. Imam 35 godina. Hvala.

Draga čitateljice!

Iskustva koja stječemo kao mali su iskustva koja nas oblikuju za cijeli život. Ponekad su to dobra iskustva, a ponekad su to vrlo neugodna iskustva koja nekako još jače nosimo sa sobom, poput prtljage koju stalno vučemo sa sobom.

Nije lako otpustiti svoju prtljagu, vežemo se emocionalno za nju, iako je neugodna i teška. Kada Vam netko samo kaže da prestanete nositi tu prtljagu, da se ne zamarate time, to je vrlo lako reći, ali učiniti je puno teže. Potrebno je suočiti se s time i vidjeti što je to što Vas najviše muči i opterećuje. U tom procesu papir može biti jako dobar medij. Pokušajte napisati pismo svojoj baki, sve što ste joj htjeli reći, a niste stigli, sve što Vas je mučilo, sve što joj još uvijek zamjerate, odnosno, sve što Vam „leži na duši“. Uzmite si vremena da napišete to pismo, a nakon što ga napišete, pročitajte ga i zatim ga spalite. Možda papir uspije skinuti s Vas barem malo tereta koji nosite.

Nakon cijelog procesa, možete napisati još jedno pismo, ovaj put samoj sebi gdje si priznajete sve što ste postigli i sve s čime se ponosite sami na sebe. Ovo pismo nemojte spaliti, njega spremite negdje gdje ćete ga uvijek moći pronaći kada Vam je loš dan i kada Vam je potrebno prisjetiti se svih svojih vrijednosti.

Srdačan pozdrav i sretno!