Moj problem je vezan za prehranu mog sina, ali pošto je on zaista jedna kompleksna osoba morala bih prvo pojasniti neke detalje. Dakle, prije tri mjeseca je napunio 8 godina, ide u 2. razred osnovne škole, natprosječno je inteligentan ali i zaigran, nadaren za matematiku ali kad bi se potrudio mogao bi biti jednostavno izvrstan u svim predmetima, ali ne želi, kaže da mu je u školi dosadno i ne da mu se ponekad pisati, jako je tvrdoglav i imali smo dosta poteškoća na privikavanje na školu.
Oduvijek je pokazivao tu neku posebno jaku volju, ili tvrdoglavost, čak i kad je stvarno malen bio, kasnije i u vrtiću. Doživjela sam da mi tete u vrtiću pričaju da takvo što u životu nisu vidjele. Ako je htio izaći vani on bi vrištao i udarao po staklima doslovno satima, unatoč bilo kakvom nagovaranju ili uvjeravanju. Kad bi mu dale da iziđe,smirio bi se, igrao neko vrijeme i sam vratio unutra te nastavio dalje kao da se ništa dogodilo nije. Isto tako imao je i izjave ili odgovore koje su zaprepaštavale tete koje su mi i tada govorile da takvo što nikad od djeteta ni puno starijeg nisu čule, uvijek primjećujući njegovu iznimnu inteligenciju.
Rođen kao nedonošče, ali iznimno zdrav, liječniku odemo možda jednom godišnje, rijetko je plakao, uvijek vedar i nasmijan, dobre volje, voli se igrati, sve ga zanima, iznimno samostalan, od kad su mu bile 2 i pol godine ostajao je sam kod kuće jer on jednostavno nije htio sa mnom , i vjerujte što god napravila nije bilo moguće promijeniti mu mišljenje, našla bi ga mirnog točno tamo gdje bih ga ostavila, nikada pa ni dan danas nije dirao apsolutno ništa od stvari po kući koje nisu za njega, samo bi rekao ajde ti mama, vidimo se kad se vratiš, to drugi ljudi ne mogu niti pojmiti ali eto on je jednostavno takav, mogla bih nabrajati do unedogled...
Išao je jedno vrijeme kod psihologa u školi jer smo imali problema upravo radi te tvrdoglavosti, ako je on zamislio čučati ispod klupe on je to i činio, ako mu se taj dan nije pisalo ne bi pisao, jednostavno zamislio je da to tako napravi i tako bi moralo biti. Prestala sam ga tamo slati nakon što me je psihologica zvala neka hitno dođem u školu jer ona ne zna što će s njim. U razgovorima s njom mi je rekla da bi se možda mogla dati dijagnoza takvom ponašanju " natprosječna inteligencija i manipulacija", ali i određen vid patološkog ponašanja u kojem on jednostavno mora neke stvari koje si zacrta u glavi napraviti točno na određen način i jednostavno ne odustaje dok to ne izvrši. Nema agresije u njemu, jednostavno ako si je zamislio da on sjedi na plavoj spužvi a ne na crvenoj (u vrtiću) on će satima vrištati bez prestanka i odustajanja dok to stvarno tako i ne bude, nakon čega se smiri i ponaša kao da se ništa nije dogodilo.
I sad napokon naš problem s hranom, a on je sljedeći. Jelovnik mog sina je jako jednostavan, a to su tjestenina ili riža kuhani u vodi, kruh sa hrenovkom, paštetom ili sirnim namazom, palenta s jogurtom, kukuruzni cornflakes s jogurtom,nutella, mlijeko (cca litra na dan), povremeno komadić jabuke ili banane, jako rijetko kuhano jaje, špinat ili blitva kad skuham to su uvijek dvije tri vilice, i od mesa pohana pileća prsa i pileći medaljoni ako se to uopće može nazvati mesom. Slatkiši svakakvih vrsta.
On ništa drugo ne želi jesti i tako već godinama, ne jede meso, ribu, voće ni povrće, to ne da je mučenje, to je neopisivo. Svaki obrok je mučenje, već godinama, a prošli smo stvarno sve. Od moljakanja, do kažnjavanja, do izgladnjivanja, do puštanja na miru, ali jednostavno nema načina. On uopće neće probati ništa, ma po cijenu da tri dana ništa ne jede, vjerujte sve sam pokušala. Pokušala sam i ucjene iako to u principu ne radim jer smatram da hrana nije ni nagrada ni kazna, da se jesti mora. Ja jednostavno jedem sve, i to na način da sam više puta doživjela da ljudi ogladne gledajući kako uživam u hrani. Meni na tanjuru meso, povrće, jaje, salata, a ispred njega tjestenina kuhana u vodi, sad se više niti ne ljutim, samo mi se plače kad to vidim. I tako svaki dan koji dođe. Ne znam što više da učinim, kad on neće niti probati ništa novo. I dalje je zdrav, iako je izrastao ali i nekako postao previše blijed, i ima i podočnjake, baka mu je nabavila vitaminski sirup koji pije sad već par dana. Kad će ovo proći, hoću li ikada doživjeti normalan obrok, da sjednemo za stol i da u miru pojedemo oboje nešto zdravo?
Znam da je ovo jako dugačko objašnjenje, ali da bi se točno shvatio problem koji me muči morala sam ispričati barem ovaj dio, samohrani sam roditelj i jako jako sam umorna od ovog svega a posebno od njegove tvrdoglavosti. Molim Vas dajte mi barem savjet. Najljepše zahvaljujem.
Poštovana,
nemojte sebe kriviti, djeca često odbijaju hranu u razdoblju od druge do pete godine života, a ponekad se taj problem proteže i puno duže zbog pogrešnog pristupa situaciji. Moglo bi se reći da je to uobičajen element odrastanja. Jedina ispravna metoda krije se među onima koje ste spomenuli - biti dosljedan u redu i rasporedu obroka tj. nuditi obroke uvijek u isto vrijeme.
Neka vaš sin jede ono što jedete i vi, bez mogućnosti šireg okvira izbora. Jedini izbor koji mu možete ponuditi je ograničen između dvije, od vaše strane odabrane namirnice, npr. da bira hoće li jesti jednu ili drugu vrstu povrća za ručak. Ako ne želi jesti ponuđeno, ne mora, ali nema ni zamjene za ponuđeni obrok. Kada dođe vrijeme za sljedeći obrok, ponudite mu ponovo ono što jedete i vi te ako odbije postupite jednako. Ne trebate koristiti nikakve metode prisile, kazne ni ucjene. Koristite različite poticaje te uključite i sina u proces pripreme i serviranja jela. Neka vrijeme obroka bude ugodno druženje, bez mučnih situacija (prvenstveno mislim na prepucavanje oko jela).
Iskoristite sinovu natprosječnu inteligenciju, razgovarajte s njim, o njegovim prehrambenim navikama. Zajedno odlučite koje ćete promjene uvesti u njegovu prehranu ovaj tjedan. Opet neka izabere nešto, ali u okviru koji mu vi zadate. Poslužite se različitim načinima pripreme i serviranja hrane, kako bi mu približili vašu ljubav prema gastronomiji. Na kraju, najvažniji je vaš primjer. Ako vi imate zdrave prehrambene navike, usvojit će ih s vremenom i vaš sin.
Ivana Purić,
nutricionist, dipl. ing., prof.eHrana – Savjetovalište za nutricionizam i dijetetiku