Ali najveći problem je njegova prehrana. Ne jede baš ništa osim adaptiranog mlijeka i ponekad voćne kašice. Na početku dohrane jeo je sve u skladu sa svojom dobi, a s godinu i pol počeo je sve odbacivati dok nije ostao na ovome. Sada ima problema s probavom iako je lijepo razvijen (21 kg i 115 cm) i nije boležljiv, a i krvna slika mu je savršena.
Vrlo je temperamentan, ponekad se lako naljuti i vrlo teško se smiri uz glasno deranje i plakanje. Obožava društvo i razgovaranje s ljudima, ali ne želi ulaziti u trgovine, ambulante i slične zatvorene prostore. U zadnje vrijeme počeo je govoriti da se boji svega i svačega - od hrane, malog brace, vjetra pa i odlaska na wc. To govori kada ga uhvati "šiza" ali kad je dobre volje onda se ne boji i sve je ok. Bili smo kod pedijatrice i on nije htio ući u ambulantu da ga pregleda zbog probavnih smetnji ali je pristao na vađenje krvi. Na to je pedijatrica dala uputnicu za psihijatrijsku bolnicu i da on treba terapiju a da ga nije ni vidjela. Od kad je prestao jesti, stalno sam je pitala za savjet a ona je govorila da je to faza kao i njegovo ponašanje.
Nisam rekla da osim njega imam kćer od 10 i sina od 1 godine. Svi se dobro slažu i imaju svu pažnju i ljubav ovog svijeta od nas roditelja, djeda i baka. Ne znam da li se radi o razmaženosti jer prema svima se odnosim jednako, a samo on je takvog ponašanja. Molim vas da me savjetujete i uputite nekamo samo da mu nekako pomognem jer stvarno sam pokušala kako sam znala da mu pomognem da odraste u zdravu i sretnu osobu. Oprostite na predugom upitu i hvala Vam na odgovoru!
Odgovor:
Draga mama,
iz pisma se može osjetiti vaša zabrinutost, ali i odlučnost da pomognete svom sinu i poduzmete sve korake koji su potrebni u tome.
Kažete da je s godinu i pol prestao jesti sve osim adaptiranog mlijeka i ponekad voćne kašice. Prije nego li bismo mogli govorili o psihološkoj podlozi odbijanja hrane, važno je napraviti potrebne preglede kako bi se utvrdilo postoji li neki fizički uzrok koji ga sprječava u jedenju raznovrsnije hrane. Sjajno je da ste se obratili pedijatrici. Ako pedijatrica procjenjuje da ne postoji fizički uzrok njegovom odbijanju hrane, sljedeći korak bi bio da se javite psihologu. Terapija igrom bi mogla biti od velike pomoći za dječaka.
Naveli ste da ne želi ulaziti u neke zatvorene prostore. Je li možda doživio neko neugodno iskustvo u nekom zatvorenom prostoru? Proživljavanje neugodnog iskustva može potaknuti dijete da odbija ići u iste i/ili slične prostorije. Što mislite, smetaju li mu možda različiti intenzivni podražaji (buka, ljudi, svijetla...) u zatvorenim prostorima? Ako je vaš sin senzorno senzibilniji, čak i manji podražaji mu mogu stvarati veliku neugodu i samim time otpor prema odlasku u takve prostorije.
Kada dijete osjeti strah, važno mu je pružiti sigurnost. Pružite mu utjehu, budite uz njega, možete mu govoriti “Vidim da se jako bojiš ući u ambulantu” ili “Baš te je strah trgovine” jer mu time pružate razumijevanje i tako mu možete dodatno olakšati da se umiri. Drago mi je pročitati kako nema strahove kada je dobre volje.
Opisali ste da se teško smiruje kada se emocionalno uznemiri. To može biti dio njegovog temperamenta gdje mu jednostavno treba neko duže vrijeme da se iz pobuđenog stanja umiri i dovede u ugodno stanje. Više o samom temperamentu možete pročitati u članku Kako uskladiti temperament roditelja i djeteta.
Preporuka je da porazgovarate s psihologom kako biste detaljnije pojasnili situacije s dječakom i to što vas brine te dobili konkretnije ideje i smjernice. Možete se javiti i kod nas u Centar Proventus na savjetovanje za roditelje.
Želim vam puno sreće u daljnjim koracima.