S obzirom na to da smo posjetili stručnjake (logopeda, pedagoga, psihologa) i nismo našli odgovarajuće rješenje, molim vas da mi pomognete jer on tone sve dublje. Moj sin je dijete rođeno u 34. tjednu nakon rizične trudnoće. U djetinjstvu je bio iznimno uspješno dijete. S polaskom u vrtić (s 4,5 godine) postaje izrazito sramežljiv. Unatoč tome, u nižim razredima postiže dobar uspjeh s vrlo malo truda, samostalno. Obveze ispunjava odmah i savjesno. Dolaskom u peti razred počinje učiti. Znanje mu je dobro, ali često zaboravlja pribor za rad i zadaću i zbog toga dobiva negativne ocjene. Moje mišljenje je da ga to demotivira. Još uvijek je odličan đak, ali s dosta truda. Krajem šestog razreda kvari uspjeh u posljednjih desetak dana. Pada na četvorku. U sedmom razredu počinje izbjegavati obveze. Namjerno ne prepisuje s ploče, trga bilježnicu i nama tvrdi kako ništa novo nisu učili. Sad je srednjoškolac. Nije znao što želi upisati i nakon mnogo informiranja upisuje kvalitetan smjer. Ponovno se javljaju teškoće. Privremeno ih školski psiholog u razgovoru s mojim sinom rješava. Počinje govoriti da je smjer težak iako je s profesorima i školom općenito zadovoljan. Počinjemo razmišljati o promjeni smjera. Vrlo je zadovoljan novim usmjerenjem ispočetka, a već sljedeći dan govori da bi ipak najradije ostao u svom smjeru. Kod kuće uči jer suprug i ja to tražimo od njega, ali bez volje. U matematici često puta krivo prepiše predznak ili zaboravi zagradu i sl. Nije lijen iako se to drugima čini. Profesori u OŠ su ga uglavnom doživljavali kao lijenčinu jer djeluje nemotivirano. Ne znam što da radimo. Željela bih mu olakšati školovanje i ako mu je ovaj smjer pretežak, preseliti ga.
Voljela bih kad bi mi netko mogao reći što trebamo napraviti tj. što je najbolje za njega. Napominjem da bih bila najzadovoljnija da ostane u smjeru u kojem je, kad bi ga mogli naučiti kako pravilno raditi i ako on to može. Kod kuće ne komunicira puno. Što se dešava u školi ne znamo, osim onoga što vidimo u e-dnevniku ili čujemo od profesora. Nekad je trenirao rukomet, učio dva strana jezika i svirao gitaru. Sada ne želi ništa. Zanimaju ga samo izlasci s društvom. Mi smo tročlana obitelj koja nema većih problema. Kuham zdravu hranu, ali sin često jede u školi. Jako voli slatko i svaki dan jede čokoladu. Spava oko 8 sati. Jako voli mobitel. Od kad je u pubertetu boji se da u gradu ne naleti na nas jer nas se srami. Kod kuće često dođe do mene i da mi poljubac. Moglo bi se reći da je introvertiran. Zahvaljujem, mama
Poštovana,
iz svega opisanog mogu iščitati razne situacije i probleme koje ste nekako kroz dosadašnji dječakov razvoj prerasli. Vjerojatno se ovdje radilo o dječaku koji je imao teškoće koncentracije i nije poznavao adekvatne tehnike učenja. Jednako tako vjerojatno nije na vrijeme izgradio radne navike, sin je jedinac koji je imao vašu pažnju i oslanjao se na vas i vašu upornost i dosljednost. S 15 godina već ste duboko zašli u doba puberteta gdje vaš sin ispoljava ponašanja u skladu sa svojom dobi. Vaš je trenutni posao biti mu podrška i nastojati održati otvoreni iskren odnos sa svojim djetetom. Vrijeme kada su se mogle učiti tehnike učenja i kada ste mogli trenirati samostalnosti, ustrajnosti i radne navike ostalo je negdje u osnovnoj školi. Sada je vaš sin već formirana osoba i prihvatite ga takvim kakav je. Budite i dalje njegova podrška, pratite njegov razvoj i formiranje u odgovornu i odraslu osobu. Budite i dalje uporni i ustrajni u svojim nastojanjima da ga formirate u zrelu ličnost. Znam da to nije lak put, ali nemojte očekivati hvala prije navršene 30-te godine vašeg sina. Tek tada će mu biti jasno na čemu mi roditelji tako uporno inzistiramo. Sretno!
Nataša Čičin-Šain, prof. defektologKabinet Korneo