Naš sin (11) se povlači u sebe kad želimo razgovarati o njemu, njegovom ponašanju ili postupcima

Poštovani, molim savjet. Majka sam dječaka od 11 godina koji je u društvu vrlo komunikativan, a kod kuće nekako povučen. U školi ima jako dobre rezultate ali ima malih problema s organizacijom, u smislu zaboravljanja domaćih zadaća ili gubljenja osobnih stvari. U zadnje vrijeme dolazi do blagih zamjerki na naše opomene da treba paziti na sebe i svoje stvari. On to kao da još ne može razumjeti. Problem je u tome da ne želi razgovarati na tu temu.

Kako mu se god pokušali približiti, on ima isti odgovor koji glasi „lijen sam i zato zaboravljam završiti obaveze ili pospremiti svoje stvari na vrijeme.” Uglavnom je tako da mu se nikad ni za čim ne žuri, niti pokazuje uznemirenost kad mu npr. zabranimo televiziju ukoliko je zaboravio zadaću. Imam osjećaj da svjesno i namjerno ne želi raditi na sebi i ne znam kako tu situaciju preokrenuti. Ne voli razgovore o njemu, ali nam rado ispriča događanja iz škole i treninga. Drugim riječima, povučen je isključivo u situacijama kad se nešto njega osobno tiče.

Inače je dijete koje odlično funkcionira u kolektivu a sve ono što treba uraditi samostalno mu biva mrsko i nekako se čini da to radi protiv svoje volje. Na koji način se najbolje obratiti takvom djetetu? Sve češće imam dojam da izbjegava bilo kakav vid komunikacije s nama misleći da će tema biti nešto što je zaboravio napraviti. Iako pokušavamo više ne reagirati na te situacije. Kako možemo popraviti komunikaciju na razini dijete-roditelji?

Poštovana mama,

hvala Vam na detaljnom opisu situacije. Vjerujem da je jako teško vidjeti kako su neke situacije za Vašeg dječaka izazovne i teške, a kako mu je unatoč tome zahtjevno razgovarati o njima.
Prekrasno je što je otvoren i spreman s Vama dijeliti doživljaje i događaje vezane za školu i trening. To pokazuje koliko Vam vjeruje, koliko ste mu važni vi i to da budete upućeni u ono što mu se događa te koliko mu je važno njegovati komunikaciju s vama kao roditeljima.

Kada su u pitanju naše osobine, i one kojima se ponosimo i one koje bismo možda mijenjali, razgovor o njima s drugim ljudima nikada nije sasvim ugodan. Posebno teško može biti otkrivati sebe upravo onim ljudima do kojih nam je najviše stalo i čije mišljenje najviše cijenimo, kao što su roditelji. Ono što je dodatno karakteristično za dob u kojoj se nalazi Vaš dječak je to da je u tom razdoblju adolescentima u središtu, i iznimno važno, pitanje pojma i slike o sebi (Tko sam? Kakav sam? Koje su moje vrline? Čime doprinosim? Što je to zbog čega me drugi vole ili sam im zanimljiv? Koje moje osobine mi otežavaju u kontaktu s drugima ili u ostvarivanju ciljeva? Što volim? Kojim putem želim krenuti, što postići? i još dugi niz sličnih pitanja) pa su tada još ranjiviji kada su tema njihove osobine.

Nerijetko se događa da se upravo u tom razdoblju djeca povuku i sve manje dijele s roditeljima, što je za roditelje promjena koja ih može i zabrinuti i rastužiti. Ono što može biti od pomoći u takvim situacijama je da, kada uočimo neko ponašanje na djetetu, prvo pokušamo promisliti što bi moglo biti u podlozi tog ponašanja, kako se vjerojatno dijete osjeća, što je željelo, kakvu nam poruku time šalje, što je ono što mu je teško i slično, a da se manifestira u obliku viđenog ponašanja. To nam može pomoći da dublje razumijemo situaciju i lakše djetetu kažemo što primjećujemo.

Kada djeci samo kažemo što vidimo bez procjene uočenog (npr. „Čini mi se da ti je ovaj period u školi malo zahtjevniji.“, „Primijetila sam da si danas zaboravio svoju jaknu. Vjerujem da je bio baš težak dan.“, „Jako si ljut zbog zabilješke o zaboravljenoj zadaći.“ i sl.) šaljemo im poruku „vidim, razumijem, važan si mi i prihvaćam te, tu sam za tebe“. Kada se dijete osjeti prepoznato i prihvaćeno i primijeti da nemamo od njega nikakva očekivanja nego smo tu da mu budemo podrška u nošenju s izazovima tada se ipak lakše opušta i otvara za komunikaciju, iako mu i tada može trebati neko duže vrijeme nego prije.

Ovo su neka pitanja koja mogu biti od pomoći za dublje razumijevanje situacije: Kako se inače Vaš dječak nosi s time da je fokus na njemu? Što primjećujete, kako mu je kada razgovarate o njegovim vrlinama? Je li se i prije u djetinjstvu događalo da zaboravi nešto ili izgubi stvari? Ako je, u kojim je to situacijama, u kakvim okolnostima?

Ponekad je djeci potrebno duže vremena da odluče prihvatiti našu pomoć i podršku u nošenju s izazovima, ali to što znaju da smo tu za njih kada na to budu spremni pravo je bogatstvo. Ovo kako sada osluškujete svog dječaka i primjećujete što je to što mu je teško pokazuje da ste na pravom putu. Želim Vam da i dalje tako ustrajete s puno strpljenja i ljubavi kao do sada.

Renata Debartoli

magistra psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori