Nakon suprugove nevjere ne znam što da učinim i kako da se postavim

Muž i ja smo više od 20 godina u braku. Ne mogu reći da nismo bili sretni. Imali smo teških trenutaka, udaljavanja, uglavnom zbog njegove zauzetosti poslom a moje zauzetosti djecom. Znala sam da me voli, da ja volim njega i da su to vjerojatno neke kriza koje će proći. On je ipak ljubav mog života, a vjerovala sam i da sam ja njegova. Jednostavno smo imali loše trenutke, ali i one dobre.

Prije godinu dana sam primijetila strašnu promjenu kod njega. Vratio se s dužeg odsustva, zbog posla. Jednostavno to nije bio moj muž. Kao da su mi poslali nekog drugog. Vječno mrzovoljan, puno me izbjegavao, nikako nisam mogla doprijeti do njega. Vođenje ljubavi je bilo rijetko, a i tada bi to bio bezličan seks lišen svake nježnosti. Kao da to odradi iz nekog inata, kao da dokazuje sebi nešto. Nikada nisam pomislila da bi u pitanju mogla biti druga žena. A bila je.

Saznala sam to slučajno, taman kad je bio na “službenom putu”. Otkrila sam (slučajnost, sudbina, ženska intuicija?) njihove poruke na laptopu. Moj muž se drugoj ženi obraćao sa “srce”, i govorio joj da je voli. I ona njemu. Odmah sam mu javila svoje otkriće, nadajući se blesavo da za to postoji logično objašnjenje. On se vratio doma, priznao je sve, ali tvrdio je da vezu nisu fizički konzumirali. Vjerojatno zbog toga jer ona živi 500 km daleko. Ne znam je li to istina.

Molio me da mu oprostim, da će napraviti sve. Ja sam bila slomljena. Nisam mogla reći djeci, jer bi ih to uništilo. Bilo mi je grozno uz njega, a još gore bez njega. Dala sam mu novu priliku, i oboje smo zbilja poradili na našem braku. Bilo mi je teško, jer nisam to mogla ni sa kim podijeliti. Bilo me sram. Mene je bilo sram. Trudila sam se biti najbolja žena. Bila sam pažljiva i strpljiva, a on se borio s time da nju zaboravi. Bio je pažljiv pun ljubavi prema meni, ali ja sam znala da misli na nju. Teško sam se nosila s time. Konstantno sam imala noćne more. Bila sam često tužna, ali pred svima sam glumila sreću.

Obećavao mi je puno puta da ju je zaboravio. Onda sam otkrila da opet laže. Imao ju je pod lažnim imenom u mobitelu i zvao ju je za Valentinovo. Kad sam otkrila, priznao je. Kaže da su se čuli dva puta od ljetos. Ja sada ne znam što bi dalje. Ne vjerujem mu ništa. On uporno tvrdi da voli mene a nema objašnjenja za svoje postupke. Ja bi mogla otići. Imam posao, imam roditelje i prijatelje koji bi me podržali u tome. Nitko ne zna za to. Sprečavaju me djeca. On je odličan otac i oni ga obožavaju. Da saznaju, zamrzili bi ga, a patili bi zbog toga. Stalno mislim da nemam pravo oduzeti im oca u ovim osjetljivim godinama. Nemam pravo uništiti njima živote.

On i dalje tvrdi da voli mene i da mi ne zna objasniti svoje postupke. Ne znam je li on patološki lažljivac koji si ne može pomoći ili me zapravo ne voli više. Možda voli sigurnost koju ima sa mnom. Možda nije ona jedina žena sa strane. Možda ima bolesnu potrebu hraniti svoj ego na sve strane, a onda se opet vraćati meni. Ne znam je li mi gora pomisao na to da je on serijski preljubnik ili da je postojala samo ona. Po čemu je ta žena toliko posebna? Pronjuškala sam malo o njoj da vidim s čim imam posla. Ne ružna, ne lijepa. Prilično niskog kvocijenta inteligencije (svašta se o ljudima sazna na društvenim mrežama). Udata, dvoje djece. Ne može se odlučiti bi li glumila dobru majku, dobru ženu ili fatalnu plavušu. Naš narod za takvu vrstu žena ima poprilično vulgaran izraz.

Uopće mi nije jasno što je mog muža privuklo na njoj? Na trenutke mi dođe da ga sastavim sa zemljom, da mu uništim život. Svjesna sam da imam tu moć. Samo da ispričam djeci, roditeljima i prijateljima. Mogla bi mu uništiti i posao i karijeru. Ali ja šutim. Ne bi mogla živjeti s tim da sam nekome uništila život. Iako, on je zapravo uništavač. Onda mi dođe da ga zagrlim, da mu pomognem, da ga nekako izvučem iz svega. Ponekad mislim da je to bolest, a ja ne znam kako da ga izliječim.

Nikome nisam rekla. Sramim se, jer ne znam gdje završava moja dobrota i ljubav, a gdje počinje moja glupost i naivnost. Ako postoji nada da se on promijeni, molim vas kažite mi kako. Jer kad sam jednom obećala “u dobru i zlu”, i “u sve dane života moga” ja sam to zaista mislila. I nisam prekršila to obećanje.
Unaprijed hvala na odgovoru.

Odgovor:

Draga čitateljice,

žao mi je zbog svih problema koje imate sa suprugom. Sigurno se osjećate povrijeđeno i iznevjereno. Što se točno događa s vašim suprugom i je li istina ono što govori – ne znam. No znam da na promjenu njegovog ponašanja ne može utjecati nitko osim njega samoga. I tu je zapravo ključ svega.

Svjesna sam da vam nakon toliko zajedničkih godina sa suprugom nije lako i mogu razumjeti vaše porive da i vi njega povrijedite na neki način. No to sigurno neće riješiti vaše probleme. Ako imate blisku osobu od povjerenja s kojom bi mogli pričati, to bi vam moglo olakšati. Nekad sama činjenica da imamo s kim podijeliti ono što nas muči, može pomoći da se osjećamo malo lakše.
Vama i suprugu bi sugerirala bračnu psihoterapiju ili savjetovanje. Nekad je probleme u braku ili vezi lakše riješiti kada postoji treća, nepristrana, stručna osoba koja može prepoznati gdje leži izvor problema. Osoba koja može voditi i usmjeravati komunikaciju partnera na način da zajedno dođu do rješenja i odluče što i kako dalje.

Hoće li to rezultirati održavanjem vašeg braka – ne znam. No ako oboje želite raditi na problemima koje imate, to je dobar temelj za dalje.

Ako se i raziđete kao par, imajte na umu da je za djecu u toj situaciji najvažnije da ostanete složni kao roditelji. Konflikti – bilo u braku ili po rastavi braka roditelja – su zapravo velika trauma za djecu. Djeca vole i trebaju oba roditelja i ako već ti roditelji ne mogu živjeti zajedno u miru i slozi, onda je važno da njihov razlaz bude u miru i da odnos roditelja ne opterećuje djecu.

Šaljem vam podršku.

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Moji odgovori