Nikada mu se učenje nije nametalo, već je sve, od slova do brojki i ostalih spoznaja usvajao kroz igru i u hodu. Prošle godine išao je u predškolsku, gdje se jako lijepo družio s djecom, rado odlazio od kuće i uživao. Isto tako radovao se i polasku u 1. razred, posebno jer je veći dio njegove predškolske skupine u istom razredu kao i on. Prva dva tjedna škole bila su prekrasna. Htio je zbog društva i zabave i kretati puno ranije prije početka nastave, zadaće je pisao na vrijeme i s radošću. No, krajem 2. tjedna, učiteljica je nazvala da ga se ranije pokupi u školi jer ga boli stomak. Majci je objasnila da je vjerojatno samo zabrinut, jer mu je nestala igračka koju su tog dana nosili u školu i koja je kasnije pronađena kod dječaka iz razreda. Nitko mu nije rekao da se radi o krađi, već smo mu i učiteljica i mi u kući to opravdali prijateljevom zaboravnošću. Ali od toga dana, krenuli su problemi. I sutradan je učiteljica nazvala i rekla kako plače, jer ga boli stomak. Odveli su ga liječniku na pregled, ali on nije ustanovio ništa ozbiljno. Toga vikenda mislili smo da se radi o prolaznoj virozi, ali se on panično počeo bojati za ukućane, naročito za mamu i mene (teta). Radim u školi još od prije njegova rođenja i nikada nije pravio problem oko mog odlaska na posao, ali sada me neprekidno pokušava nazvati i čeka kraj mog sata, da bi me pitao kad stižem. Treći tjedan se panično bojao ostati u školi, iako sve svoje zadaće i dalje rješava točno, na vrijeme i rado. Mislim da nema problema s obvezama, niti s učiteljicom, smatra ju najboljom na svijetu i jako joj je privržen, ali mi se čini da blokira djecu. Na misi za prvašiće, čim je sjeo s djecom u prednje klupe, osjetio je slabost i žalio se na jake bolove. Uspjeli smo ga nagovoriti da izdrži do kraja mise i po dolasku kući sve zdravstvene tegobe su prošle. Djeca su krasna prema njemu, još se ne rugaju, ali ne vidim da on to ne doživljava na način na "koji bi trebao". Toliko je bio preplašen jedan dan, da je njegova majka sjedila u učionici za vrijeme nastave. Sada ga čeka na hodniku i on kontrolira svoje javljanje njoj (jučer joj se samo jednom javio). Puno razgovaramo, hrabrimo ga i sve je o.k. dok se ne približi sat vremena do polaska u školu. Učiteljica kaže da sudjeluje u nastavi, da se smije i ponaša kao i ostala djeca, ali još nema hrabrosti pustiti mamu kući. Ta situacija traje gotovo dva tjedna. Više ne znamo kako postupiti. Pedagoginja se aktivno uključila u problematiku, njoj jako vjeruje, te na njeno pitanje hoće li sutra ostati sam u školi kaže "da joj ništa ne može obećati, jer joj ne želi slagati, a za sutra ne može biti siguran jer ne zna što nam donosi budućnost." Uistinu smo zabrinuti i unaprijed Vam zahvaljujem na odgovoru. Zabrinuta teta
Draga teta,
Vaš nećak, prema ovome što ste opisali ima poteškoća u prilagodbu na školu. Prema ovome što ste napisali, dječak prije škole nije imao uhodan ritam odlaženja u vrtić (pretpostavljam da je Mala škola bila organizirana na nekoliko sati tjedno) što znači da nije prošao onu inicijalnu separacijsku anksioznost, te se nije naviknuo na veći broj vršnjaka oko njega i komunikaciju oko njega (popularno rečeno nije se u potpunosti socijalizirao u veliku skupinu) što djeca tipično prolaze kada krenu u vrtić.
Ako je riječ o tome, tada mu recite nešto poput: „meni se čini da si jako uplašen jer ne znaš što te čeka u školi. Ima puno djece, svi nešto viču, učiteljica te traži da radiš zadatke (bez obzira što voli učiteljicu, ne znači da ga nije strah hoće li uspješno izvršiti postavljene zahtjeve) i puno toga je novog za tebe. Normalno je da smo uplašeni kada je oko nas puno toga novoga.“
Djeci može biti nešto vrlo zanimljivo i zabavno, a da im to istovremeno izaziva anksioznost – on je prva 2 tjedna bio jako zadovoljan školom, kao što su neka djeca s vrtićem; ali nakon početnog ushićenja pogled na školu se može značajno promijeniti – em dijete shvati da je to nešto svakodnevno, em osim zabave uviđa da postoje i određeni zahtjevi – kako oni akademski, tako i oni socijalni.
Nakon što ste identificirali osjećaj, što je vrlo vjerojatno strah kod Vašeg nećaka, dobro je dati mu priliku da porazgovara o tome – čega ga je sve strah. Nikako ga nemojte odmah uvjeravati da će sve biti dobro, da to nije strašno ili sl. jer će to umanjiti vrijednost tog razgovora te na neki način „zatvoriti“ taj razgovor. Dajte mu priliku, koliko god puta da mu je potrebno da sve ispriča. Ako nema potrebu ili ne zna što bi rekao, nema veze. Samo ga zagrlite ili budite uz njega. Neverbalne reakcije su uvijek korisnije od riječi.
Potom, razgovarajte o opcijama. Dakle, on za sada koristi metodu – boli me trbuh – svaki puta kada ga je strah. Ponudite mu druge opcije – neka ponese nešto što voli i što će ga podsjećati na dom, mamu, tatu, Vas kada vas nema u blizini, te mu reći da se sjeti rečenice poput: „Strah me je, ali sve je u redu“. U početnoj fazi, možete se dogovoriti da ode do učiteljice, da joj šapne da ga je strah, da ga ona zagrli ili mu prišapne tu rečenicu. Drugim riječima, da pronađe izvore utjehe kada vi, njemu bliske i poznate osobe, niste u blizini.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, Centar Proventus